If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Par koraka

Posted on 27/03/2014 by Introspekcija izvana

Anny i Roquentin su imali odlično poimanje odnosa. Znate, onih dvoje od Sartrea, izmišljeni likovi, ali opet snalažljiviji nego neki stvarni. Jedno drugome su bili metar od platine, onaj što se čuva u Parizu kako je ova napomenula, ono što je prijeko potrebno, ali isto tako i ono što nitko ne želi ni ne traži da bi ikada vidio. Cijenim to, takav odnos. Makar stvarnost izigra čak i fikciju.

Gledao sam u tu kutiju punu računa, opomena, dokumenata, pisama i stvari starih poput svezaka drevnih knjiga, sve sam čuvao na jednom mjestu. Nazivao sam to kutijom punom problema. Koliko god bila krcata i prepuna uvijek bi se napravilo mjesta za još jedan papir. Bilo to pismo koje je primljeno ili pokušano da se odašilje nekim silama, ali poštom nikako, ili kakav račun koji predstavlja obavezu. Zapravo bile su to sve obaveze. Sve što mi je u četiri zida predstavljalo obaveze bilo je nagurano u taj jedan kvadrat, u tu kuću od kartona. Promotrio sam kako sam obučen danas i zaključio da se sve tako užasno ponavlja,repetitivno, ali još uvijek jedva podnošljivo. Ja u istoj robi periodično, četiri zida koja kriju mene i još kartonskih obruba koji kriju probleme kakvima ih vidim.

Imao sam ja i vrećice. U njih nisam volio gledati, tamo bijahu malo osobnije stvari, one koje čovjek slučajno pusti iza sebe da ih prašina sačuva te ih otkrije vrijeme svojom revnošću kada dođe druga godina ili njih više. U vrećicama su bile stvari. Tako je išao raspored skrivanja artefakata po mojem teritoriju. Kutije su za papirologiju i pisma, vrećice su za ono više materijalno. Dok ni jedno ni drugo nije namijenjeno da izađe izvan granica mog praga. Nisam imao previše tih vrećica, možda bi one bile i nešto drugo da sam vodio kakav drugačiji život, a mislim po bogatstvu samo, nikako po mišljenjima ili slično. No kako god bilo, njih je postojalo nekoliko i svaka je imala svoje određeno mjesto unutar ovog prostora. U njima su bile vraćene i oduzete stvari, one koje se više ne koriste predostrožnosti radi te nekoliko kupljenih predmeta koji ne znače baš ništa. Ali za svaki slučaj vrećice su stajale kao graničnici na ovom jalovom tlu i nisu dirane vremenima.

Sve ostalo bilo je vezano uz sadašnjost, sve stvari koje me okružuju i koje se nalaze na policama i stolovima. Vječno razbacane, police do pola pričvršćene jer naravno, to mi nije specijalnost. Kome zapravo i je? Ništa ne bi trebalo biti stalno u mjestu u kojem živite jer je sve podložno promjeni i sve stvari jedva čekaju da ih odšarafite i ponesete sa sobom u bolji, novi život. Pa zašto bi stoga uboge police ostale same, njih ću prve uzeti.

Moram napomenuti rasprave radi, stan mi stoji poprilično na koso, uključujući i prozore i zidove, čitavo zdanje se nakrivilo prema vanjskim vratima, staklena čaša koja je pala sa stola i razbila se u hrpu komadića ugodno me upozorila na to. Nije to nekakva užasna ili iznenađujuća anomalija, nauči se čovjek živjeti s time, ni ne bunim se više. Dogodi se to s vremena na vrijeme i točno se zna radi čega. Nekako sam dobalansirao do drugog kraja sobe i došao do drugog graničnika koji je bio pomaknut. Stigao sam do vrećice koja je bila premještena sa svog mjesta, bila je pomaknuta samo nekoliko centimetara no i to je bilo više nego dovoljno da se uzrokuju tektonske promjene u nacrtu stana. Nisam ni ovog puta odolio,provirio sam unutra. Čitav jedan svijet je postojao ovdje, kao da sam zurio u ekran, a hitro se izmjenjuju slike koje ostaju u podsvijesti te aktiviraju druga sjećanja koja su toliko zapostavljana, a ja ni ne znam da su to moja sjećanja. Ne posjedujem to ja, taj svijet. Zatvorio sam komad najlona i vratio ga na prvotno mjesto. Soba se također vratila u normalitet ovog svijeta i zahvalio sam tko zna kome na toj privilegiji.

Osvrćem se oko sebe i promatram kakvu pustolovinu živim. Samo pet koraka da bi se došlo do bilo čega i da bi se bilo u dodiru s onime sa čime se želi je potrebno, ali soba mi je tako prekrcana. Jer dovoljno je pogledati trezvene glave da biste shvatili da do onoga što želite stoji samo pet prepreka. Do iduće stvari na polici pet koraka, do idućeg mjesta koje želite posjetiti pet etapa, do osobe koju želite vidjeti još pet osoba. A ja gledam cijeli dan u ovako prljav tepih i ne mogu odlijepiti pogled od njega. Uvijek će se radije naći neki tepih za promatrati ili mjesto za odmoriti. Zaboravljam u sekundi na premisu o bijegu u Ande i teoriji o pet prepreka, štoviše, toliko daleko idem da zaboravljam i lica koja čine igrokaze podsvijesti. Sada su samo lutke u čarapama i to je sve. Gledam u svoje potpornje doma, u kutiju i vrećice. I znam da su tu namjerno, te obveze koje drže sjećanje razgibanim. Ne zamjeram im uopće u ovom trenutku. Jer kao što je F.W.N. rekao – Problemi se ne dopuštaju samo žabama i slabićima da ih zadrže.

Gledam u onu policu, uzeo sam odvijač iz ladice i krenuo prema kutu sobe. Oslabio sam nekoliko navoja za dva tri pokreta, malo se olabavila. Takvu sam ju pustio. Neka, i to je početak.

Comments

  1. […] Svemirska invazija se približavala, Janko i Milena trčaše dobrih stotinjak metara dok ova nije pogledala prema tlu.  – O ne! –  Uzviknula je i u plaču pala na pod. Janko je gotovo nastavio bez nje, ali jednostavno nije imao srca. Vratio se unatoč strahu i činjenici da je ugazio u govance. Opsovao ju je ispod glasa. Što je? Upitao ju je srdito. – Očica na hulahopki mi se rasparala, ne mogu dalje.-  Janko je zaokrenuo glavom dva, tri puta, sasvim mirno kažiprstom pokazao svemirskoj rasi koga prvoga treba uzeti i otrčao u pobjedu. Milena se derala za njim dobre dvije minute, (svemirci su jako spori u ovoj priči) nastavila je s riječima, – ali DM je samo pedesetak metara odavde, možda je još otvoreno. […]