If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Pedesetogodišnji hobi

Posted on 26/05/2014 by Introspekcija izvana

Pokažite mi čovjeka koji se bavi onime što voli i bacit ću kamen na tog lašca. Mislim, zaista ima ljudi koji su se uspjeli realizirati u tom smislu da u zrelim godinama rade ono što vole i što su htjeli od kako su sjeli u školske klupe, ali tko uopće i zna što želi kada je između tih komada drveća, tako zatočeni, kao kakva životinjica u šumi koja vješto bježi od krvnika, samo ovdje mlad čovjek bježi od spoznaje tko će biti i što želi postati. Rijetki naume postati odvjetnici iz dobrote njihovih srdašca a ne iz materijalističkih pobuda.

Pričam s prijateljem na kavi neki dan, čovjek je na putu da bude cijenjen dio kapitalističkog društva, štoviše, već mu doprinosi obilnim i nepotrebnim plaćanjem računa te razmetanjem nebitnim stvarima no to je njegova strast. Diskusija je trajala pa na red dođu one istinske strasti i ispunjeni i neispunjeni potencijali u čovjeka. I tako mu govorim da s jedne strane smatram da koliko god čovjek bio uspješan i u kojem god poslu bio ostvaren to nije oličenje njegove uspješnosti ukoliko nije dosegao svoj puni potencijal, a puni potencijal može doseći samo ako uistinu voli ono čime se bavi, ne radi novca, ne radi materijalističkih vrijednosti i onoga što će mu taj posao donjeti, aute, kuću, ljubavnice, nego radi onoga unutarnjeg, radi takve vrste ispunjenja. I to je taj čovjekov puni potencijal koji može ispuniti za vrijeme svog života, zadovoljstvo s onim što je stvorio. Naravno žrtva mora postojati, i ona nekad mora biti i velika no treba postojati krajnji rezultat a to pojedinac jednostavno zna. Zna koji je rezultat ispravan, a koji je pogrešan. Čak i ako je krajnji rezultat naizgled pogrešan po mišljenju društva.

Pogledao me sa čuđenjem ne shvativši ni riječ ove moje male i skromne premise. Zaista se nisam razbacivao velikim riječima. Pametan je on momak. Arhitekt zaboga. No neke stvari ljudi ne žele razumjeti. Pa mi počne on pojašnjavati.

– Vidiš, ja volim svoj posao, završio sam godine i godine faksa da bi postao ono što jesam, naravno ne mislim na svoj izgrađeni karakter, bože moj, kog’ faks izgradi, ojačao mi je samo želudac za neke stvari i oslabio jetru.

Nisam se htio sada vraćati na šaljive teme, zaboga, ovdje se priča o budućnosti čovječanstva, što mi danas odlučimo bit će uvedeno u udžbenike i žigosano u mlade umove što prije.

– Ali jesi li ti svjesno upisao tu svoju arhitekturu sa saznanjem da će ti taj posao donjeti novac neovisno o tome voliš li ga ili si ju upisao jer si smatrao da time ispunjavaš svoj potencijal?

Shvatio sam i sam da je pitanje suvišno i prije nego je odgovorio ali morao sam imati njegovu stranu priče. Njegovu obranu zašto se predao bezbožničkom životu luksuza, uživanja, poligamije i godišnjih odmora.

– Ma gledaj, zar misliš da ću postat’ sokolar nakon srednje škole (nije da imam išta protiv sokolara), ali izglednije je da ću ići za svojom egzistencijom, za onim što će mi priskrbiti novac. Znam da ciljaš na to da sam trebao biti superheroj, astronaut ili slično ali to su jednostavno preveliki snovi, i možda se baš zato tako i s razlogom zovu, snovi. Ti misliš da je to tvoj neki potencijal, ja kažem da su to samo snovi. U drugačijem svijetu živimo.

Nisam se protivio njegovu odgovoru, argumenti na mjestu. Ali nije mi bilo jasno zašto nikad nije uzeo u obzir da postane sokolar, ili da barem pogleda stvari iz te perspektive.

– Ali kojim slučajem da ti je cjeloživotna strast bila sokolarstvo, i da ti je to bilo sve u životu, bi li se nastavio baviti time ili bi i dalje upisao isti fakultet? Ne bi li radije kupio nekoliko sokola i napravio svoju vojsku sokola, živio od toga?

Tu sam se malo zanjeo, strastven sam kad dođe do bajkovitih ideja. Obrazložio mi je svoj odgovor.

– Naravno da ne bi, ajd’ ne zajebavaj me. Gle, misliš da se sokolari rode s urođenom ljubavlju prema sokolima? To ne postoji, ne postoji takva ljubav, postoji samo ljubav prema zaradi, egzistenciji da budem konkretniji. A i da postoji ona mine nakon nekog vremena.

– Hoćeš reći da sokolari ne vole svoje sokole?

– Naravno da ih vole, ali nisu im esencijalni za ispunjenje ”potencijala” kao što govoriš. Mogu i bez sokola, a bez para ne. A sokoli im donose pare, to je glavni razlog zašto se bave time.

Uzeo sam novine u ruke samo da ga prekinem i da barem nešto prevagne na moju stranu, snaga informacije u mojim rukama. Preko novina sam počeo recitirati praveći se da čitam.

– Koliko god nerealno se činilo, život je pedesetogodišnji hobi kad tako pogledaš na njega, ovisi o roku trajanja. Ispunjavanje potencijala sve te godine, treba tu vremena, tu ima dosta građenja, rušenja, uništavanja, pa opet građenja. Naporno je to. Još ako gledaš da ti je glavna preokupacija nešto što će ti donjeti materijalno bez nekakvog ispunjenja onda imaš samo jedan dio tog života ispunjen, imaš polovičnost, nemaš taj puni potencijal. Možda ne bi trebao zaboraviti taj drugi dio života.

Materijalist je samo okrenuo očima i naručio drugo pivo, nisam ga uvjerio da promjeni svoje krive pute. Ionako sam znao da sam u krivu, ovo je samo bila vježba mojih uvjerenja. Kapitalizam je snaga koja ruši sve pred sobom.

– Ma ja samo mislim da bi život trebao biti hobi. Ne bi trebao biti shvaćen tako ozbiljno. Ako netko želi uzgajati sokole bez pritiska čitav život mislim da je to sasvim u redu.

Gledao me je blijedo, samo je upitao.

– Znaš da pričamo o novcu i ozbiljnim stvarima već neko vrijeme a ne o sokolima?

– Bolno sam svjestan toga

– I znaš da je sokol bio konj?

– Ozbiljno?

Sarkazam je prevladao. No sokolar ispade konj u ovom slučaju (nije da imam išta protiv konja, plemenite životinje), jer nekim neznanim čudom sam zaboravio svoj poluprazan novčanik kod kuće. Izgleda da će materijalist morati platiti pivo. Naravno, nisam se bunio, licemjer. Nastavili smo ispijati piće, komoditet koji nam je dopušten, jednom hobi, drugom hedonizam. Na kraju bili smo jednaki, istu stvar smo zagovarali samo s drugačijih gledišta i svjetonazora. Moj život kao hobi i njegov kao obaveza. Ja sa svojim sokolima, on sa svojim plodovima materijalnog svijeta. Relativno je to, taj pogled. Jedan vezan za svoje stvari koje su lomljive i krhke dok ih ovaj drugi konj pušta da lete oko njega, i nikad mu točno ne slete u ruku kako treba, ali navikne se čovjek. Sokolari su takvi, ljudi od hobija.