If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Placebo četvrtak, brufen petak

Posted on 15/11/2016 by Ervin Felić

[vc_row][vc_column][vc_column_text]

Prošla su tri dana od rođendanskog koncerta Placeba u KC Dražen Petrović, a meni „Teenage Angst“ još uvijek odzvanja glavom i definitivno nisam dobio neki pošten emocionalni odmak potreban za jednu objektivnu i trezvenu reportažu s događaja, kako i priliči jednom novinaru amateru koji uopće nije dan nakon koncerta pio brufene i vodu na litre da dođe sebi. Dakle, da. Bilo je dosta dobro.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_single_image image=”9182″ img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]

Riječi : Ervin Felić
Foto : Marko Jadro / Perun.hr

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Otvorili su s „Pure Morning“ na koju kao da smo se još malo uigravali s obje strane pozornice. Publika je držala entuzijazam pod kontrolom a bend je „radio“ pa sam stigao malo promatrati rulju s rukom u džepu i primijetiti da su se pojavili neki od mojih najdražih koncertnih stereotipa kao što je Frajer Koji Svira Zračnu Gitaru, i njegov vjerni suputnik Frajer Koji Svira Zračne Bubnjeve, gospodin i gospođa Tu Smo Jer Je Skupo, Ja Sam Čak Obula Štikle Na Parter i Mala Cura Zgrožena Mojom Visinom Ali Ne Želi Stati Ispred, uglavnom svi bitni. Nakon prve pjesme sam nekako imao osjećaj da će koncert biti odrađen ali sam ipak bio ekstatičan jer sam na svom prvom Placebu. To mi se nekako i uklapalo u moju viziju Briana Molka, za mene ultimativnog androginog kulera. Čak sam i pomislio da očekujem od njega da jedva zna u kojem je gradu i da me izuje muzikom, a ne uvlakivačkim spikama, Hello Zagrebom i how are you doing tonightima. Brate, jesam se prevario. Brian je savršeno znao gdje je i svoju publiku tretirao s totalnim poštovanjem i zahvalnošću i savršeno se sjećao svojeg prvog posjeta Hrvatskoj, užasnog mamurluka s kojim se otkotrljao s busa i upao na neki suludi tečaj crtanja aktova i redovnica koje su mu prisustvovale. Takva karizma nagrađena je potpunom predanošću publike koja se uskoro otopila i, čini mi se, malo i njih iznenadila maratonskim ovacijama na koje je par puta cijeli bend stao i divio se. Moja žrtva konkretno bio je moj glas koji se jedva vratio nakon cijelog vikenda od bukvalno urlanja riječi pjesama.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_single_image image=”9188″ img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_column_text]Koncert se u biti sastojao od dvije cjeline. Prvi dio je bio čista melankolija, od sentiša „Soulmates“ i „Special Needs“ preko mračnijih stvari tipa „The Devil in the Details“, do „Without You I’m Nothing“, nabijenog malo težim emocijama, budući da je ta pjesma bila rezervirana za tribute Davidu Bowieu koji je jednoć u duetu s Brianom pjevao istu pjesmu. I baš kad mi je postalo dosadno, javlja se Molko i kaže „ekipa, ovo je ipak naš 20. rođendan, ajmo se malo rasplesat“ i tad počinje raspamećenje, piva po košulji, lakat u facama. Ja ne znam u kojem trenutku sam samoinicijativno dignuo Malu Curu na ramena na cijelu jednu pjesmu, ali ovim putem joj se ispričavam, ponijelo me. Razvalili su na „For What It’s Worth“, „Special K“, na kojoj mi je prvi put glas pukao i više nikad nije bio isti, „Song to Say Goodbye“ i „The Bitter End“. I onda je Stefan Olsdal na bisu prebacio na sebe svoj rainbow bas i zasvrirali su „Nancy Boy“ i „Infra-red“ i svi smo bili u „alcoholic kind of mood“ i da je završilo na tome, koncert bi bio odličan. No drugi bis ga je prenio na sasvim drugu razinu i nije bilo savršenije zadnje pjesme od „Running up That Hill“. Koncert definitivno ubrajam pod najbolje koncerte godine; dapače proglašavam ga službeno najboljim koncertom na kojem sam bio 2016. i sumnjam da će ga nešto nadmašiti.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column][vc_gallery interval=”3″ images=”9187,9185,9184,9183,9181,9180,9179,9178,9177,9176″ img_size=”full” onclick=””][/vc_column][/vc_row]