If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Plastic bag story – konzumerizam vs. racionalnost vs. lirizam

Posted on 11/11/2013 by Vijuga

Na klackalici na kojoj dominaciju izmjenjuju konzumerizam i lirizam, racionalizam je točka težišta u priči o našem doživljaju i odnosu prema plastičnim vrećicama. Namjera ovog teksta je potaknuti na promišljanje o utjecaju i značenju koji naši osobni stavovi imaju spram općeprisutnog predmeta- plastične vrećice.

Koliko cjenimo jednokratno korisne predmete, uporabne i druge vrijednosti? Koliko smo odgovorni, prema sebi, svijetu oko nas? Koristimo li brižno naše i resurse svijeta, brinemo li se za njihovu pravilnu njegu, recikliramo li i nalazimo li iznova načine na koje osmisliti ono što imamo? Gubimo li olako vrijednosti, one nematerijalne i materijalne prirode i što to govori o nama te kako se to odražava na društvo i prirodu u kojoj živimo i koji nam omogućuju život kakvog poznajemo?

Galerija umjetnina u Splitu 29.10. na svojim je zidovima ugostila “Kesice” – slike vrećica mladog slikara Damjana Barića, kojemu je to prva samostalna izložba. Predgovor za izložbu napisala je mlada povjesničarka umjetnosti Jasmina Šarić, koja je opis koncepta izložbe započela uznemiravajućimm informacijama vezanim za potrošnju plastičnih vrećica u svijetu.- “Plastična vrećica (kesica) je vrsta ambalaže izrađena od tanke, fleksibilne plastične folije, koja se koristi za transport i držanje robe poput hrane, otpada, kemikalija. Jedan je od najrasprostranjenijih proizvoda na svijetu. Svake godine u svijetu ih se potroši oko 1 trilijun. Milijun kesica koristi se svake minute. Tisuću godina je potrebno da se jedna kesica razgradi.”

U nastavku Šarić objašnjava i razlog odabira upravo plastične vrećice kao motiva za slikarsku razradu.

Koristeći plastične vrećice kao motiv, Damjan Barić ciljano izabire jedan od najprisutnijih simbola našeg vremena. Lakoća, utilitarnost i univerzalnost vrećice kao ambalaže neodoljivo je privlačna današnjem čovjeku, koji obitava u društvu potrošnje, brzine i površnosti. Njihove značajne osobine su anonimnost i univerzalnost. Promatrane iz ovog aspekta, vrećice se na platnu pojavljuju kao simbol, no one su prije svega sredstvo pomoću kojega, iscrpljujući bezbrojne mogućnosti, autor želi postići svoj primarni cilj, a to je dostizanje svojevrsnog hibrida figuracije i apstrakcije…

Premda Šarić smatra kako su Barićeve kesice mnogo više od simbola, jer propituju između ostalog i postupak analize slikarskog čina, mene osobno privlači upravo sama simbolika slika i potiče me na promišljanje. Ona progovara o bitnim aspektima današnjeg društva u kojem su dominantne vrijednosti lakoća, brzina i potrošnja. Slike vrećica različitih boja na jednobojnim pozadinama otvaraju mogućnost za razmišljanje o osnovnoj ideji, problemu, očišćenom od viška figuracije- a to su vrećice.

Plastične vrećice s nevjerovatnom lakoćom postoje u našim trgovinama, na našim tržnicama, u ljekarnama, pekarnicama i na dr. sličnim mjestima na kojima se masovno prodaju ili dijele. Ta mjesta na kojima se do iznemoglosti odvija igra ponude i potražnje zapravo nisu naša, više su vanzemaljske prirode, jer su zakoni njihovog djelovanja vođeni vrijednostima koje kao da su izgrađene kodovima iz dalekih svemirskih prostranstava u kojima je opstanak života Zemlje neznana kategorija. Mislimo da je ono što nam nude nešto što nam treba. Doista, trebaju nam kruh, ljekovi, hrana, osnovna pokrivala za tijela, ali doista nam ne trebaju plastične vrećice fino istanjene šuškave strukture (bar ne u količini koja u velikoj mjeri narušava ekosustav). Ne treba nam taj uteg na našoj nemarnoj savjesti, na zelenim plućima, u plavim krvotocima, na i u plodnom zemljanom tkivu koji omogućavaju život na Zemlji.

Umjetnik Miha Artnak svoju viziju utjecaja plastičnih vrećica prikazuje radovima The Rise of The Fall i The Plastic Bag Monster. Radovi su to koji na pristupačan i estetski prihvatljiv način pokušavaju probuditi ekološku svijest. Tu istu svijest pokušavaju probuditi i filmovi iz 2009. i 2010. Bag story  i The majestic plastic bag. Umjetnik Khalil Chishtee od odbačenih plastičnih vrećica stvara skulpture koje prikazuju ljude koji izražavaju neke uznemirujuće emocije – rasapa, izgubljenosti i dr. emocije koje su dijelom ljudskog iskustva, povezujući ih sa simbolikom plastičnih vrećica.

Vrećice konzumerističko-mahnitog društva su višak u ekosustavu, toksini koji prodiru preko njegovih propusnih membrana. Nanose nam štetu, a mi se svakodnevno rukujemo s njima da bi ih potom odbacivali. Pri tome ne marimo za tragove koje ostavljaju u svijetu oko nas kao što ne marimo ni za privremene otiske koje urezuju u dlanove naših ruku dok ih koristimo.

Ako smo racionalniji pripadnici društva, sa zadovoljavajućom razinom ekološke svijesti, vjerovatno ćemo naš odnos s plastičnim vrećicama moći opisati kao odmjereniji. Ako smo racionalniji pripadnici s manjkom ekološke svijesti, vjerovatno se nećemo toliko obazirati na količinu potrošnje plastičnih vrećica.

Moj osobni odnos prema plastičnim vrećicama varira ovisno o različitim faktorima koji utječu na moj svakodnevni život. Ponekad mi se briga o vrećicama čini “zadnjom rupom na svirali”, premda mi možda istovremeno savijest pokušava sugerirati kako to baš tako ne bi trebalo biti. Ponekad, kada trebam staviti u kantu za smeće novu vrećicu za otpatke ili na kada na blagajni samoposluge uzmem plastičnu vrećicu mozak vodi niz monologa o neispravnosti i nemoralnosti navedenih radnji. Ponekad gledajući plastične vrećice vidim iznimno bogatstvo vrijednosti koje u sebi nose i koje predstavljaju, pri tome osjećajući kako je ironično da su te iste vrećice možda jedne od materijalnih vrijednosti koje su najčešće i najnesmotrenije odbacivanima.

Sijećam se kako smo nekoć u mojoj obitelji, prije invazije trgovačkih centara, ranih 90-tih, plastične vrećice čuvali puno brižnije i kako smo ih koristili puno dulje nego što to danas činimo. Moja je baka pak vrećice čak prala i sušila na štriku, što mi je bilo nekako čudno i dirljivo u isto vrijeme. Bilo da su te plastične vrećice taj svoj posebni status vrijednog predmeta zavrijedile svojom rijetkošću u našem gradu, posebnim dizajnom, kvalitetom ili naprosto činjenicom kako ih je nepotrebno gomilati i olako odbacivati, moja je percepcija vrećica i odnos prema njima bio drugačiji.

U današnjem vremenu hiperprodukcije ambalaže i raznoraznih predmeta koji od trgovačkih centara do najmanjih trgovačkih stanica potiču potrošački mentalitet, čini mi se kako je posebno važno propitivati naš odnos prema stvarima kao vrijednostima koje ponekad ili prečesto olako odbacujemo.

U filmu American Beauty senzibilna umjetnička duša Ricky Fitts (kojeg glumi Wes Bentley) snimila je poetičan video uradak u kojem gl. ulogu ima anonimna plastična vrećica koja zajedno s lišćem pleše ples kojem vjetar određuje ritam. Svojoj djevojci Fitts je objašnjavao kako je to najljepša stvar koju je ikada snimio, te kako je tada shvatio kako postoji čitav život iza stvari, ali i toliko ljepote u svijetu. Takav neuobičajen pogled jednog filmskog lika podsjetio me je na činjenicu kako uistinu u svemu možemo pronaći svojevrsni život, dušu odnosno njezin odraz. Dušu predmeta bih mogla interpretirati kao poveznicu između materijalnog i nematerijalnog, između tijelesnog i netjelesnog skupa značenja koju neki predmet u sebi utjelovljuje. Što je to što čini tu poveznicu? Ta bi poveznica mogao biti vjetar kao u spomenutom filmskom video uratku, a mogla bi biti i energija koja je utkana u proizvodnju neke vrećice ili energija koju pridajemo plastičnoj vrećici prijenosom naših unutarnjih viđenja njenog stvarnog smisla i vrijednosti za nas same. S tog aspekta, predmet postaje više od običnog uporabnog predmeta, više nego što se to na prvi pogled čini. Često me moja urođena sklonost “hrčakastom” ponašanju, kada se ponekad teško odvajam od nekog predmeta, uvjerava da u gore navedenom ima puno istine.

U svakom slučaju, čini mi se da je naš doživljaj plastičnih vrećica povezan sa našom percepcijom. Citirat ću svojeg muža koji često govori da je percepcija stvarnost. Ako je to istina, sva poznata i nepoznata značenja plastičnih vrećica posljedica su osvještenih i već pridodanih te onih značenja koja su za sada “on hold”, u dimenziji mogućeg ali još neostvarenog.

Uvid u vrlo zanimljivu percepciju vrećica daje umjetnica koja je svoje umjetničko djelovanje posvetila upravo plastičnim vrećicama. Plastične vrećice su izvor inspiracije Claudiji Borgna, koja od njih stvara zadivljujuće skulpture velikih dimenzija. Iznimno je zanimljiv Claudijin umjetnički pogled na plastične vrećice i problematiku koju one reflektiraju, jer vrećice naše svagdašnje prebacuje na teritorij umjetničkog. Na njemu značenje vrećica propituje na nesvakidašnji način i rastvara ga. Pri tome stvara novu dimenziju umjetnosti i stvarnosti koja predstavlja hibrid prirode i neprirodnih elemenata potrošačkog društva i mentaliteta.

U nastavku slijedi inspirativan tekst umjetnice koji objašnjava predmet svoje umjetničke preokupacije i ujedno gl. sredstvo likovnog izražavanja. Ovaj je tekst primjer jednog zanimljvog i slojevitog načina razmišljanja o predmetu svakodnevne upotrebe, koji može poslužiti kao primjer značenja koja su iz dimenzije mogućeg prešla u dimenziju poznatog, opipljivog i stvarnog. Pritom nas navedeni primjer može poučiti da vrijednosti općenito, pa samim time i vrijednosti plastičnih vrećica nisu nešto što je nužno određeno šturim racionalnim načinom sagledavanja stvarnosti.

Putujući svijetom došla sam do zaključka da živimo u svijetu koji je zatrpan otpadom. Ta je spoznaja bila je početak istraživanja odnosa između odbačenih materijala, kao što su plastične vrećice, te okoliša. Prethodnih sam godina promatrala kako smeće i predmeti koje proizvode ljudi u velikoj mjeri transformiraju i stvaraju nove krajolike, te kako postaju sve više integrirani u prirodu. Navedeni proces, koji sam nazvala evolucijom krajolika, koji je stvoren kao posljedica našeg modernog stila života, (konsumpcije), smatram vrlo zanimljivim za promatrati, iz razloga što ga on čini, iz umjetničog rakursa, vrlo uzbudljivim materijalom za rad i za iskorištavanje. Nakon godina provedenih radeći sa svim vrstama odbačenog materijala, otpada i smeća, odlučila sam da ću se zasad fokusirati na rad isključivo s plastičnim vrećicama.

Mislim da plastične vrećice predstavljaju savršeni i suštinski odbačeni predmet. Za mene je plastična vrećica simbolični embrio koji sadrži naš životni stil i brod koji ga prenosi na njegovom putovanju. Plastične vrećice smatram zanimljivim zbog njihovih posebno kontradiktornih kvaliteta. Plastične vrećice su ustvari ujedno i bezvrijedne i korisne, jednokratne i one koje se recikliraju, slabe i izdržljive, prolazne i vječne, no prije svega one su univerzalne. Stavljanjem vrećica u umjetnički kontekst željela bih ih podići na drugu razinu, koja ih odvodi dalje od ideje banalnog i očitog te ga trenutno transformirati u poetični objekt. Drugim riječima, taj objekt postaje inspirirajuća muza. Masovno proizvedena muza s formom, linijama i bojom, koja ne može ne djelovati uzajamno s okolišom koji je okružuje.

Kao i u mojem radu plastične vrećice su ljudske i stoga prirodni dodatak čovjeka. Naime, moglo bi se reći da je sve što čovjek napravi prirodno te da je u konačnici priroda nestabilna i nepouzdana ljudska konstrukcija kojom upravljaju društvene i kulturne potrebe. Ja sam odabrala materijalizirati svoje ideje kroz formu instalacije jer je to način za koji smatram da mogu bolje izraziti koncept okoliša, prostora, vremena i trajanja. Volim da su moje instalacije velikih dimenzija i da pružaju osjećaj mnoštva i masovnosti kao u masovnoj proizvodnji; da su invazivne preuzimanjem prostora sve do mjere gušenja, te da su u stalnom razvoju i stoga promjenjive. Želim da moj rad postane virtualno-lirski produžetak modernog života koji zamjenjuje stari idealizirani koncept prirode s romantiziranim modernim konceptom. Unatoč činjenici da moji radovi žele naglasiti odnos ili sukob između kulture i prirode, te kako oboje utječu međusobno jedno na drugo te kako se međusobno reflektiraju, želim također izgraditi svijest i izraziti stav o načinu na koji živimo i kako on utječe na okoliš. Ipak, riječ je o stavu kojim ne osuđujem, s obzirom da nisam niti neću sama za sebe u potpunosti odgonetnuti kontradiktornu prirodu ljepote i opasnosti.