If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Plastika

Posted on 01/07/2014 by Introspekcija izvana

Živjela je ona već izvjestan broj godina. Uvijek vesela, kakve god nevolje ju snašle, ni jad ni čemer ju nije mogao obeshrabriti u naumima da obavijesti ukućane da je ručak spreman i da se čuvaju dok idu van, toplo obuku i obavezno nose potkošulju kad je hladno. Prihvaćeno je to zdravo za gotovo naravno, bez ikakvih pokušaja da bi se bolje čulo njene riječi.

Ona bijaše ta koja otkupljuje grijehe na tako običan način, s riječi dobre volje, sa žlicom koja nahrani gladnoga, s odjećom koja obuče gologa. Tu je da pomogne iako ju nitko ne vidi, čak ni oni koji trebaju. Nije bilo toliko očito da je ona otkupiteljica njihovih najgorih trenutaka, onih u kojima čak i netko gubi nadu, moral i etičnost ali ona stoički to izdržava. Trpi sve te riječi ružne, kude ju iako ništa od toga nije zaslužila jer ona zna bolje od njih. Ta koja je upila sve njihove brige jednim pokretom krpe, koja im je obrisala znoj s čela rosnih.

No na drugom kraju grada plastična figura koju je othranila se probudila i shvatila da sve to ima puno veću važnost nego što se čini, ali nije se mogao micati. Nije mogao pomaknuti ruku da gestom objasni taj trenutak prosvjetljenja koji svatko mora sada shvatiti kada je ova isprazna bit to shvatila. Pokušao je pomaknuti nogu no shvatio je da je na pijedestalu sljepljen plastikom za isto takav materijal ispod njega. Očiju zatvorenih smatrao je da su samo krmelji pa ih je mukom pokušavao otvoriti no daleko od toga da će shvatiti da su staljene u ono što se godinama mučio da bude staljeno, u njegovo bezizražajno lice prema svijetu. Njegove predivne usne, uvijek su ih hvalili, nisu valjda i one zatvorene i uništene pomislio je. Izgovorio je nekoliko riječi ohrabrenja u sebi, ali što mu to znači ovakvome.

Kasnio je na zakazan obiteljski ručak, morao se nekako dovući do svoje obitelji unatoč novostečenoj invalidnosti. Nakon napornog skakutanja gradom, izbjegavanja auta, dugog prelaženja zebri, izbjegavanja požara te nakon što su se dva psa popišala na njega pokucao je na dveri otadžbine vrškom glave ljuljajući se i pritom održavajući zavidnu ravnotežu. Vrata su se otvorila i dočekala ga je cika i graja, smijeh i razgovor koji je jedva čuo svojim izoliranim ušima. Rođaci su ga dovukli do sobe i stavili na čekanje, ostavili su ga da stoji na mjestu kao neprilagođenog gosta na kakvom domjenku da sluša što imaju reći, uklopit će se on, jer plastični ljudi koji nikad ne pričaju ni ne smiju se ionako se uvijek uklope u sve slojeve društva. Imao je toliko elastičnosti da se dovuče u kuhinju svojim kornjačastim pokretima no bilo je jako teško. Usput je pao, sva sreća nekim božanskim i poetskim čudom pao je glavom točno na kuhinjski element tako da je bilo nade da se uspne. Otužno je izgledalo no uspijevao je.

Uspravio se i iskusio trenutak prepun čuđenja, ponosa i straha. Mogao je odabrati što da osjeti, kao i svi koji se nađu u ovakvim situacijama, a mnogo nas je, zar ne? Na svome postolju je doskakutao do stola čistom snagom inercije i pokušao se nasaditi na stolicu koju nitko drugi u kući ne zaposjeda osim njega. Patetično je to izgledalo, no uspio se nekako uglaviti, izgledao je kao kad se djeca igraju, nesvijesna nefleksibilnosti igračaka i svijeta oko sebe pa objekte stavljaju u najčudnije moguće situacije. Bio je poput starca s križoboljom u drugu ruku, onako izravnat zavaljen na stolicu dok mu guzica nije dodirivala jastuk.

Razgovori oko njega su trajali no čuo je njene riječi najglasnije. Otkupiteljica je pričala poneku smiješnu anegdotu, pa pokoju tragičnu, gledala je vijesti opet pomislio je. Htio se nasmijati ali nije mogao. Razgovori su se nastavili, ovaj puta se pričalo o nekakvim budućnostima, ne nekim daljim nego onim bližim, onim simpatičnim i neopterećenim o kojima se priča na nedjeljnim objedima. Htio je nešto dodati, biti uključen u taj razgovor ali ni to nije mogao. Nije na kraju imao koga ni kriviti, bio je bez ikakve ideje kako se čovjek dovede u ovakvo plastično i bezosjećajno stanje. Ručak se bližio kraju, a on se nije ni pedlja pomaknuo, no nije ga to toliko smetalo, to njegovo stanje koje nije prije toliko zamjećivao, nego ta činjenica da ne može reagirati, da ne može ništa reći otkupiteljici, da mu se čini da je previše godina prošlo od kako joj se zahvalio za išta na ovom svijetu. Pomislio je da što ako ostane u ovom stanju, kako će se ikad opet nasmijati njenim šalama, riječima benignim, kako će reagirati na išta što itko kaže. Proći će tako nezapaženo još tih njenih nekoliko desetljeća, a to je malo godina. Jer ako je ovoliko desetljeća prošlo ovako nezapaženo i od njegove strane nezahvalno, kako će se brzo onda došuljati ta prokleta budućnost koja samo donosi strah i nesigurnost. Koliko je godina prošlo da je bio ovakav a da nije ni primjetio, samo se svijet pomirio s tom činjenicom i treba im biti zahvalan na tome, na ljubavi prema jeftinom komadu plastike. Teško je to.

Nikad on nije ništa ni govorio. Nije se nikada ni smijao. Bio je samo poraženi mrgud koji je listao tuđe priče dok se iz tuđih stanova čuo tzv. primitivizam, taj život koji je htio zapravo, ništa kulturno ni posebno. Ili je i to umislio, ili je čitav život umislio, jer ne sjeća se kad je došla ta točka u kojoj se transformirao iz normalnog čovjeka od jednog komada kože, presvučene dlakom, madežima i borama u nešto ovako tužno. To je prava riječ, tužno.

Promatrao je majku kako posprema, on i dalje na toj stolici, pomaknula ga je koji centimetar da pokupi mrvice ispod njegovog podloška, ispričala se. Samo se htio zahvaliti na svoj toj ljubaznosti, reći nešto, nasmijati se i to bi bilo dovoljno. Ali naravno da nije mogao, koliko god se trudio nije mogao svoje lice uobličiti u osmjeh, nije mogao izvući riječi iz sebe, ostao je šutjeti na toj stolici. Mati ga je ostavila na stolici, upalila TV i okrenula u tom smjeru, pustila je daljinski pored njega i otišla u sobu.

Kuhinja je ostala jako tiha, čak i uz program koji se tu i tamo gubio sve se stišavalo oko njega. Komad plastike sam usred prazne sobe, svi u daljini pričaju i smiju se dok ovaj šuti i bezizražajno gleda u potencijal praznog prostora. U svoj svojoj plastičnosti smrzavao se, plastika je hladna stvar naučio je, ne samo izvana i ne samo za druge.