If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
500251940_25a3235835_b

Posljednji Preživjeli

Posted on 27/01/2014 by Introspekcija izvana

Tajne će se izmjenjivati takvom brzinom da više neće biti dostojne tog imena, bit će samo riječi bačene u vjetar. Na sekundu u tom vremenu, u tom transferu zvat će se tajnama, a nakon toga će biti stavljene u tuđe ladice koje nisu namijenjene da ih čuvaju. One koje su ispražnjene iz krivih razloga i gdje je napravljeno mjesta istim tim procesom za jednaku cijenu. Nasamareni ljudi nemaju smjelost i snagu u sebi da bi priznali da posjeduju sve ono tuđe. Imaju samo dobrotu koja ih prati i nezasluženo čuva kovčeg unutar kovčega, a na kraju samo riječ koja je možda bila njihova no sada ju ne znaju ni izgovoriti. A ishitrenost predaje riječi je obavljena tako brzo da je zaboravljeno komu i zašto su pridodali važnost dok su govorili o svjetovima i izgubljenim likovima, svojevoljno.

Sveobuhvatna svijest ne postoji, razmišljao je dok je stajao na trotoaru i bez imalo grizodušja se osjećao kao kurva. Prema njemu se približavao spas, ono što će ga zakriliti od sve nesreće na svijetu i od buke koja se gomila u glavi već toliko dugo. Znao je dovoljno da se samo prepusti idućem koraku, nije si mogao pomoći.

Pri pogledu na to da izmjenjujemo misli, snove, želje i nade s drugima možemo iščitati da su dijelovi nas u tuđim glavama i obrnuto. Možda osoba koja sakupi dovoljno informacija te ne posustane od opterećenosti idućeg života koji živi unutar njenog bitka shvati toliko toga o toj drugoj individui čiju povijest ima serviranu na pladnju. Možda shvati kako biti skroman, možda zaista shvati da to nije problem. Jer na prvi pogled nije problem što se kroz to lišavamo svojih problema, no sistematski nam se nameće situacija u kojoj moramo biti voljni preuzeti tuđe misli, i samim time tajne, a tajne su uvijek misteriozne i prijeteće. Ne govorimo o daljnjem životu misli koje su izrečene na glas ili šaptanjem, one žive u tuđim glavama a ne našim, nisu više naše vlasništvo. Time govorimo o gubitku svojih misli te nadoknađivanju istih tuđima u naivnoj razmjeni. Koliki to problem predstavlja uopće i je li gledano na to kao problem, jer koliko već vremena živimo, a da nismo ni svjesni činjenice da je postojanje naše misli ono što je uvjetovano djeljenjem. Činom koji je shvaćen kao društvena norma od koje se ne odstupa.

Uvijek se krivio da ima nešto demonsko u njemu, da bi trebao nositi glavicu luka i tri češnjaka oko vrata da potjera sve udavače od sebe, no ove večeri nije mu trebalo ništa od toga jer bio je poprilično tih što je čudno za tako društvenog momka. No i dalje je čuo korake u svom smjeru. Zastrašujuće je bilo to istinsko čovjekovo neznanje.

Ljudi posjeduju taj prazan prostor na neko kraće vrijeme koji je zamjenjen tuđim rječima prenesenima u misao. No puno bi trebalo tražiti od osobe da se odrekne ispunjavanja tog imaginarnog prostora te prizna sam sebi da mu u glavi odzvanjaju samo tuđe riječi. Taština i manjak viteških vrlina dovodi do nemogućnosti nošenja sa pojmovima poput izdaje, laži, zanemarenosti, ispraznosti i još puno biranih nepoznanica koje označavaju ljudske odlike na vrhuncu poricanja koristeći samoopravdavanje.
Što će nam ostati iz dana u dan kako postajemo otvoreniji dok druge teretimo svojim riječima? Drugi će se pitati isto i shvatiti da ukoliko je pitanje bilo izrečeno na glas od treće strane, nikad nije ni bilo njihovo. Ljudi će se povjeravati drugima dok svi ne budemo nosili riječi onih drugih, a ne svoje, dok svi u srcu ne budu čuvali tuđe probleme, a zaboravili svoje. I dok svi ne budu čuvali tuđe slogove a zaboravili svoje jezike.

Gdje će ovaj svijet završiti ako budemo razgovarali jedni s drugima?
Stajali su ispod oluka kojeg je kiša prisvojila samo da bi odgovarao raspoloženju neba i podvrgao se njegovim nedaćama. Iz kafića se čula cika i graja te svako malo pokoja razbijena boca. Oko njih je cement bio živ i sa svakim pokretom oblaka mijenjao se u neočekivano mokro zdanje. Zabetonirane odluke više nisu postojale s takvom sigurnošću kao prije. Poveli su se za dogmom te si ništa ne rekoše, odlučili su da je tako najbolje, za njih i tisuće ostalih sinonima. Zadržali su sve u sebi te nastavili stajati ispod oluka koji je bio samo komad lima i tek na drugi pogled izgledao kao ono što jest. Zaobilaznica za riječi koje će ostati samo za njih.

Nije joj htio dati svoje misli, to je bila prijelomnica. Sve čemu osoba stremi nakon nekog vremena, nakon kraćeg razgovora sa strancem jest to da mu posudi mrvu svojih misli i svjetonazora. No borio se i dalje iako je gledao u svijet oko sebe i zamišljao kako će biti kada prereže sve veze i prekine ciklus koji se širio unedogled. Sada mu je samo bilo bitno kako da pobjegne iz neugodne situacije i ostane suh. Razmišljao je o posuđivanju novca za taksi i ne vraćanju nikada. No to bi bio isti princip nerazboritog oca koji ide po kutiju cigareta, a ona je ionako u ovom trenutku izgledala previše kao izgubljeno janje. Odlučio je što će se dogoditi. Kiša će prestati, polako će se pozdraviti, ta skromna količina riječi će prestati iz njihovih usta i to je sve što želi. Tako će se sve odviti.

Prokleta poplava s neba nije jenjavala, a on se ipak udaljavao na vlažni dio nesigurnosti svijeta dok nije došao do lokve, njih nikad nije preferirao. Poskliznuo se s takvom elegancijom da su mu drugi zapljeskali, ne iz objesti već iz strahopoštovanja. Pala je i njena anđeoska aureola te se približila padajućem. Vidio je prvi put na svijetlu te večeri kako izgleda. Bio je to užasan prizor. Nije mogao vjerovati da je tako pijan, molio se za koju riječ da se izvuče iz ovih nepoznanica ali kao što se dogovorio sa sobom, kome trebaju riječi. Samo je uspio nespretno gestikulirati što je više ličilo na mahanje kakvog utopljenika nego na išta drugo, pretpostavio je da se tako osjeća i izgleda posljednji preživjeli s ikojeg brodoloma sekundu prije nego što ga više nikad ne vide. Uzela ga je pod ruku i odvela na sigurno, zažalio je za svime što je planirao i o čemu je dvojio, u trenutcima kad nije mogao ni prozboriti, jer misli su ostale zapečaćene u njegovoj glavi, nedostojne drugih.