If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja – ideja o boljem danas pokopana na pozornici Kerempuha, hoćemo li ga potražiti u sutra?

Posted on 04/10/2014 by LucijaK

Neka su djela i autori u desetljećima, ali i stoljećima što za njih znamo sa sobom ponijeli tisuće i tisuće ispisanih stranica što smo ih im prišili. Među prvima u tome redu sigurno stoji Shakespeare za kojeg bi se u ovome trenutku brzopleto moglo reći da smo „ostali bez riječi“. Ipak, kazališne sezone ne prolaze bez njegovih komada i tako u stoljetnom nizu godina Shakespeare nam uspjeva i dalje nešto reći i potaknuti nas i da mi nešto kažemo o njemu.

Najteže je progovoriti o onome o čemu su već govorili mnogi, o onome što je već utkalo svoj put k vječnom ili barem ima za to velike šanse. Stanovnici sela Mrduše Donje nisu osjetili taj strah pod perom Ive Brešana koji je i sam u Shakespeareovome tragu na čovječanstvo pronašao i svoj put k vječnosti autorstva.
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ tako se pretvara u onu vrstu dramskoga teksta čija snaga prelazi generacije, koji svakim korakom dalje zadobiva dozu poštovanja što sa sobom povlači i svojevrstan strah s godinama što teku. Je li to poziv da se latimo izazova što nas nukaju da se poigravamo s pitanjem „onog vječnog“? Nikako.
Dvadeset godina nakon svoje posljednje premijere u Kerempuhu, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ u režiji Vinka Brešana obilježila je svojom premijerom završetak jubilarne pedesete sezone kazališta Kerempuh. Još toliko više od svoje prve izvedbe u Teatru&TD, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ ispisala je sama svoju povijest, ne samo kao tekst već i kao ikona kulturno-političkih strujanja svojedobne situacije.
Sam se autor (Ivo Brešan) s razlogom zato pita što može „Predstava Hamleta…“ reći današnjem gledatelju. Skromno, on shvaća da ona ne može proizvesti isti učinak kao nekada i polaže nadu u prepoznavanje živih obrazaca što ostaju dijelom mentalnog sklopa sredine. Iako sam autor tekst nikada nije navodio kao politički, olako su mu se naveliko prišivali takvi pridjevi što danas, a pogotovo nekad. Da nije riječ o političkom tekstu najjasnije je upravo u današnjem trenutku – iako možda odvojen od svoje titule svojevrsne ikone i fenomena za sebe zahvaljujući određenoj neosjetljivosti generacija na „negdašnje“, danas kad ono „nekad“ korača prema sferi simpatičnosti zgražamo se na tekst više nego ikad.
Ispod onog što u današnjem gubitku kontakta sa selima kao što su „gornja“ i „donja“ djeluje gotovo kao karikirani jezik gdje pozornicom od lika do lika se odbijaju najdovitljivije moguće vulgarnosti što izazivaju smijeh ponajviše među mladima i pomalo sramežljive osmijehe starijeg gledateljstva, krije se britka i neporecivo točna dijagnoza društva. U masci tipičnoj za aristofanovsku maniru, ovaj se teatar u teatru okrznjuje s tim velikim autorom i u svojoj „prosperitetnoj“ potrazi za utopijom od koje ostaje samo distopija. Od lepršave Omelije i Amleta tako ostaje grč u želucu kad se jedna igra počinje pretvarati u stvarnost koja piše daleko mračnije stranice sakrivene pod parolama što izvikuju jednakost i jedinstvo.
Minimalistička scenografija koja odgovara samom lokalitetu u kojem se tekst odvija, s naglašenim crvenim zvijezdama koje odjednom požute, direktno nas suočava s pitanjem boljeg sutra i mudrosti koja dolazi s godinama. Nije nešto trulo samo u državi Danskoj, nešto je trulo u ljudskome duhu gdje se Bukare vječito sakrivaju iza svoga imena. Iako bi to silno htjeli, „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“, ne možemo svrstati u „nekada“, ona je sada kao što je i bila i još je gorča jer smo se tako sigurno smijali onome prije, i u teatru i izvan njegovih prostora.
Jedan krčeći radio s kojeg se u masi imitacija socijalističkih propagandi, provuče i koja vijest današnjice što iz ne tako davne 1994., što iz jučerašnjih kulturnih rubrika gdje se opet pišu stranice Frljiću, povlači te paralele između vremena i prostora koje su neizbrisive – gdje je jasno da će Shakespeare uvijek imati nešto za reći i gdje politika ostaje politika. Mlađemu se Brešanu tako može pripisati i više nego točno iščitivanje onog što je još prije više od 40 godina njegov otac zabilježio na papiru s nikakvom dozom više i nikakvom dozom manje.
Koreknost izvedbe je neupitna, iako se postavlja pitanje je li predstava pronašla svoj uspjeh tek u kvaliteti teksta ili ima tu još nešto? U svakome je slučaju, Goran Navojec u ulozi Bukare zasjao već samim izlaskom na pozornicu koji nepogrešivo ostavlja dojam gnjusnosti (koji i više nego odgovara samome liku), a konačni poklič cijeloga sela što prikriva tragičan kraj jednim hvalospjevom gluposti, od tragičnog pretvara ga u mračnog što ledi žile pa se po toj vazi čini da ipak u cijeloj stvari ima nešto više od samog teksta.
„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ tekst je o kojem se pisalo i o kojem će se još i pisati na tisuće stranica osim ako svi skupa ipak, nekim čudom, ne dočekamo bolje sutra. Brešan mlađi, na to nas je pozvao završnim riječima Navojeca, hoćemo li se odazvati?