If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja – ideja o boljem danas pokopana na pozornici Kerempuha, hoćemo li ga potražiti u sutra?

Posted on 04/10/2014 by LucijaK

Neka su djela i autori u desetljećima, ali i stoljećima što za njih znamo sa sobom ponijeli tisuće i tisuće ispisanih stranica što smo ih im prišili. Među prvima u tome redu sigurno stoji Shakespeare za kojeg bi se u ovome trenutku brzopleto moglo reći da smo „ostali bez riječi“. Ipak, kazališne sezone ne prolaze bez njegovih komada i tako u stoljetnom nizu godina Shakespeare nam uspjeva i dalje nešto reći i potaknuti nas i da mi nešto kažemo o njemu.

Najteže je progovoriti o onome o čemu su već govorili mnogi, o onome što je već utkalo svoj put k vječnom ili barem ima za to velike šanse. Stanovnici sela Mrduše Donje nisu osjetili taj strah pod perom Ive Brešana koji je i sam u Shakespeareovome tragu na čovječanstvo pronašao i svoj put k vječnosti autorstva.
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ tako se pretvara u onu vrstu dramskoga teksta čija snaga prelazi generacije, koji svakim korakom dalje zadobiva dozu poštovanja što sa sobom povlači i svojevrstan strah s godinama što teku. Je li to poziv da se latimo izazova što nas nukaju da se poigravamo s pitanjem „onog vječnog“? Nikako.
Dvadeset godina nakon svoje posljednje premijere u Kerempuhu, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ u režiji Vinka Brešana obilježila je svojom premijerom završetak jubilarne pedesete sezone kazališta Kerempuh. Još toliko više od svoje prve izvedbe u Teatru&TD, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ ispisala je sama svoju povijest, ne samo kao tekst već i kao ikona kulturno-političkih strujanja svojedobne situacije.
Sam se autor (Ivo Brešan) s razlogom zato pita što može „Predstava Hamleta…“ reći današnjem gledatelju. Skromno, on shvaća da ona ne može proizvesti isti učinak kao nekada i polaže nadu u prepoznavanje živih obrazaca što ostaju dijelom mentalnog sklopa sredine. Iako sam autor tekst nikada nije navodio kao politički, olako su mu se naveliko prišivali takvi pridjevi što danas, a pogotovo nekad. Da nije riječ o političkom tekstu najjasnije je upravo u današnjem trenutku – iako možda odvojen od svoje titule svojevrsne ikone i fenomena za sebe zahvaljujući određenoj neosjetljivosti generacija na „negdašnje“, danas kad ono „nekad“ korača prema sferi simpatičnosti zgražamo se na tekst više nego ikad.
Ispod onog što u današnjem gubitku kontakta sa selima kao što su „gornja“ i „donja“ djeluje gotovo kao karikirani jezik gdje pozornicom od lika do lika se odbijaju najdovitljivije moguće vulgarnosti što izazivaju smijeh ponajviše među mladima i pomalo sramežljive osmijehe starijeg gledateljstva, krije se britka i neporecivo točna dijagnoza društva. U masci tipičnoj za aristofanovsku maniru, ovaj se teatar u teatru okrznjuje s tim velikim autorom i u svojoj „prosperitetnoj“ potrazi za utopijom od koje ostaje samo distopija. Od lepršave Omelije i Amleta tako ostaje grč u želucu kad se jedna igra počinje pretvarati u stvarnost koja piše daleko mračnije stranice sakrivene pod parolama što izvikuju jednakost i jedinstvo.
Minimalistička scenografija koja odgovara samom lokalitetu u kojem se tekst odvija, s naglašenim crvenim zvijezdama koje odjednom požute, direktno nas suočava s pitanjem boljeg sutra i mudrosti koja dolazi s godinama. Nije nešto trulo samo u državi Danskoj, nešto je trulo u ljudskome duhu gdje se Bukare vječito sakrivaju iza svoga imena. Iako bi to silno htjeli, „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“, ne možemo svrstati u „nekada“, ona je sada kao što je i bila i još je gorča jer smo se tako sigurno smijali onome prije, i u teatru i izvan njegovih prostora.
Jedan krčeći radio s kojeg se u masi imitacija socijalističkih propagandi, provuče i koja vijest današnjice što iz ne tako davne 1994., što iz jučerašnjih kulturnih rubrika gdje se opet pišu stranice Frljiću, povlači te paralele između vremena i prostora koje su neizbrisive – gdje je jasno da će Shakespeare uvijek imati nešto za reći i gdje politika ostaje politika. Mlađemu se Brešanu tako može pripisati i više nego točno iščitivanje onog što je još prije više od 40 godina njegov otac zabilježio na papiru s nikakvom dozom više i nikakvom dozom manje.
Koreknost izvedbe je neupitna, iako se postavlja pitanje je li predstava pronašla svoj uspjeh tek u kvaliteti teksta ili ima tu još nešto? U svakome je slučaju, Goran Navojec u ulozi Bukare zasjao već samim izlaskom na pozornicu koji nepogrešivo ostavlja dojam gnjusnosti (koji i više nego odgovara samome liku), a konačni poklič cijeloga sela što prikriva tragičan kraj jednim hvalospjevom gluposti, od tragičnog pretvara ga u mračnog što ledi žile pa se po toj vazi čini da ipak u cijeloj stvari ima nešto više od samog teksta.
„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ tekst je o kojem se pisalo i o kojem će se još i pisati na tisuće stranica osim ako svi skupa ipak, nekim čudom, ne dočekamo bolje sutra. Brešan mlađi, na to nas je pozvao završnim riječima Navojeca, hoćemo li se odazvati?

Be the first to leave a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *