If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Predstava Troia’s discount: Vergilijevi junaci zatočeni u shopping centru – možemo li pobjeći iz naručja konzumerizma?

Posted on 08/12/2014 by LucijaK

[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

O konzumerističkoj kulturi i njenim posljedicama na društvo naširoko se raspravlja u tramvajima, u kafićima, ali i u kazalištu. Jesmo li možda „prežvakali“ tu temu? Možda i jesmo, barem u kategoriji teme za razgovor. Ipak, u gomilanju riječi i floskula kojima izražavamo svoje „čvrste“ stavove, i dalje ostajemo zarobljeni u onom istom sistemu protiv kojeg se tako „žustro“ borimo. Krivljenje onostranog tzv. „onih“ od kojih potiče to sjeme zla što smo ga uniformirali u riječ „konzumerizam“ postaje nešto prosto kao „dobar dan“, a gdje smo mi u svemu tome?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

riječi : Lucija Klarik
Foto : Petar Glebov

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Nastala u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Tvornice kulture i Umjetničke organizacije SKOP predstava Troia’s discount uvodi nas upravo u pitanja te potrošačke (ne)slobode. Poznati talijanski dvojac Ricci/Forte autori su predloška na temelju kojeg je nastala predstava. Osim redatelja Nenada Glavana, projekt je okupio mnoga imena koja sežu i dalje od kazališnih krugova (odnosno uobičajeno nisu u njenoj domeni). Raznorodnu publiku privukli su među ostalima i dizajner Matija Čop koji se pobrinuo za kostimografiju te dvojac Massimo Passante (Max) i Gerardo Cinquegrana (Tali Freaks), inače stalni suradnici sastava Massive Attack, koji su se osim za glazbu predstave, pobrinuli i za glazbu nakon predstave.

No, Troia’s discount nije samo novitet po pitanju suradnika. Ono što je prisvojilo samo pohvale izbor je glumaca koji se neuobičajeno za naše kazalište vršio putem audicije. Kombinacija svježih imena kao što su Sara Stanić, Mateo Videk i Jure Radnić te onih nešto poznatijih kao što su Anita Matić Delić i Marica Vidušić pokazala se dobitnom. Doduše, ne radi miješanja generacije već upravo radi same autorske preciznosti u odabiru glumaca gdje je Anita Matić Delić neporecivo zasjala i ponijela predstavu u ulozi Didone.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”6906″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Troia’s discount neupitno je „trendovska“ predstava u širem smislu. U skladu s postmodernističkim usvojavanjem i reinterpretacijom, Ricci/Forte koristeći se likovima Eneide – junačkim dvojcem Eurijalom i Nisom te trima Enejinim ženama Didonom, Kreuzom i Lavinijom (koje dijele neostvarivu ljubav prema istom čovjekom), preoblikuju ove antičke junake u „junake“ današnjice. Snažna simboličnost preuzimanja antičkih motiva očituje se u vidnoj izgubljenosti i apstrakciji karaktera, gdje smo pogubljeni od svojih korijena izgubili značaj onog što je junaštvo. Slava imena kao što su ona junaka Eneide pretvara se tako u nešto drugo, gubi svoj zalog ne uspjevajući izboriti tu bitku protiv propagande upuštajući se u sigurni zagrljaj konformizma.

Više nego komentar, u svojoj buci i vizualnom bogatstvu, Troia’s discount je svojevrsna slika društva. Verbalne (ali i fizičke) bitke protiv materijalizma vodimo u shopping centrovima, zatrpani od okoline koja otupljuje naša osjetila gdje se priča ponovno vraća na pitanje – tko je taj sistem? Čini se da su se „mi“ i „oni“ već odavno spojili, a pitanje je jesu li ikada zapravo i postojale takve podjele. „Volimo samo ono što možemo imati“ – parola je koja se provlači kroz predstavu, ali što ona sve znači? Jesmo li zaista izgubili ljubav kao takvu, možemo li sada samo osjećati kad nešto dotaknemo prstima?

Seksualiziranost same predstave i osjećaji kompulzivne strasti, općeg kaosa gotovo da upiru prstom da je tako. Živimo tragediju koju si sami pišemo, uvjereni da smo dio kakvog bunta, a sve je samo jedan začarani krug u kojem ubrzo (kao što se dogodi i na samoj sceni) nešto što je dijalog postaje posljednji krik, monolog.

Sam prostor Tvornice kao masivnog, praznog prostora bogatog hladnim metalnim konstruktima te ekstravagantna i ikonizirana popularnom kulturom, kostimografija Matije Čopa idu ruku pod ruku sa samom idejom predstave. U pogledu autorskog posla sve je posloženo u idealni skladni nesklad koji je scena predstave. Ono što ostaje otvoreno jest – je li način borbe protiv zaglašujućeg i nasilnog doba u kojem živimo uistinu njegova replika uz dozu hiperbole? Bori li se protiv buke bukom i je li nadjačavanje rješenje?[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]