If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Pršut i panceta

Posted on 14/01/2016 by Introspekcija izvana

Dražen Siriščević je najavljivao još jednu Operu Box dok je Ivan pronalazio savršenu razinu zvuka na daljinskom koja će zadovoljiti njegov istančani bubnjić. Ana se u taj trenutak prenula i opsovala ga na glas da zašto mora opet glumiti da zna što pjevaju ti fićfirići. Nije se obazirao, samo je nastavio s uživljavanjem u svoj dio dana.

Na cesti se čula buka koja se približavala zgradi. Nikad nije ugodno kada prijeteći zvuci postaju glasniji, a ovo su mogli biti baš takvi. Između tog cviljenja guma i milozvučja opere mogao se čak razaznati i kakav glas, doduše bilo je to više promuklo deranje koje bi nadglasalo motore i sav taj zbor limenih bjesova. Ana nije posebno reagirala na kaos koji se približavao, dok se Ivan zaledio na mjestu čim je shvatio što se sprema. Ova ga je ovlaš mlatnula po glavi dok se približavala s mokrim tanjurom u ruci.
– Daj, što je, bokte? –
Nije ni primijetio da ga je dotaknula. Mogle su ga doticati sve vile i sve rugobe ovog svijeta, ne bi ustuknuo ni nasmijao se. Pustio ju je iza sebe kao da ne postoji te je napravio potrebne korake gegajući se do prozora ne otvorivši ga. Oprezno je stao uz rub istoga i ugledao nekoliko motorista u prslucima od trapera na čijim leđima je pisalo “Zlatni Safiri”. Silazili su s motora i trkom ulazili u zgradu. Čuli su se koraci u hodniku, a zatim samo glasovi, svađa. Epilog te rasprave intelektualaca na dva kotača bila je, iznenađujuće, psovka.
– Jebem ti ovaki lift. –
Topot teških kožnatih cipela, kao razbijena su vojska izašli na svijetlo dana da ih prokaže u njihovom neuspjehu. Ostatak prijatelja ih je čekao odmarajući se na motorima. Ivan se ponadao da je ovo jedna prepreka previše za njih. Ana ga je galantno zaobišla gurnuvši ga u prolazu te je počela otvarati prozor.
– Ma što to radiš? –
Gotovo je paničnim glasom vrištao uškopljenik.
– Ja ne znam koji je tebi vrag, što je ušlo u tebe, ali otvaram ovaj prljavi prozor koji, usput, nisi očistio mjesecima, da vidim kada će bagra otići. –
Ivan ju je pogledao ravno u oči kao da je u dosluhu s ovima dolje, kao da mu je neprijateljica, da zna nešto što on ne zna. Uhvatio se za rub prozora i za zavjesu koja mu se činila kao kakav prijateljski oslonac za razliku od ove tu rospije koja stoji preko puta.

Bagra na motorima, kako ih je žena kuće nazvala, sjela je na svoje ulaštene ljubimce i počela voziti u krug ispred zgrade. Imali su prostora jer je prilaz bio poprilično velik, predviđen za igru djece poput njih. Moguće da su to radili samo zato što su imali priliku, možda nigdje drugdje nisu imali mogućnost da ovako sretno i mladenački kruže zajedno. Izgledali su kao šačica klinaca sa svojim igračkicama. Stvari su bitno promijenjene kada se gledaju s visine. Ani se učinilo da je jedan od njih bio toliko uživljen da je uz vožnju svog motora počeo izvikivati ‘brm brm’, no kako će znati s osmog kata što je istina, a što ne.
Stvorili su oni zavidan krug i vozili se tako poredani čak desetak sekundi dok jedan od njih nije počeo vikati:
– Roko! Roko! –
Ana se nasmijala, okrenula prema Ivanu i pokušala našaliti.
– Gledaj, ovaj voli izvikivati svoje ime dok se vozi u krug, ke simpa. –
Ivan je bio skamenjen. Samo je gledao tog Roka kako se vozi dok su mu oči zasuzile. Povukao je držač zavjese prema dolje, sve mu se stropoštalo na glavu. Dražen je počeo hvaliti izvedbu, ekstatičan i veseo. Ana nije znala na koju stranu krenuti, gasiti TV ili proklinjati kaos u kući, one nepoznanice vani i Ivana na kojem je sada bila prostrta zavjesa. Nije se micao.

Motoristi su nastavili sa svojim manevrima dok trenutni Roko nije skliznuo s motora padajući na bok. Iza njega je paž sišao sa svoga bijesnog ljubimca te podigao nesposobnjakovića na što mu opaki bajker nije ničime zahvalio, nego se jedva uspeo ponovno na svoj i priključio se defileu uzvikujući.
– Roko! Sunce ti kalajisano! –
Ivan je samo tiho proškrgutao.
– To je Išmael. 
– Ma kakav Išmael Ivane, ko je to? 
Kraća tišina, glava prema Aninom uhu i kroz šapat izrečena riječ.
– Išmael. –
Ivan je izgledao kao mladenka još uvijek držeći zavjesu nekim refleksom da mu ne padne s glave.
Odmaknula se od idiota.
– Ma ček´, ti znaš ove primitivce dolje? –
Nekako mu je laknulo, shvatio je da više nema razloga da ne kaže Ani.
– Znam ih, mucice. 
– Nemoj ti meni mucice, mater ti! Kakav ti još život vodiš, si u Sinovima Anarhije seronjo?
– Nisam Ana, nisam. U nečem puno gorem sam. 
Tu je Ivan zastao, pustio zavjesu da dramatično padne.
Zavjesa se poprilično sporo spuštala s Ivana, a Ana nije mogla dočekati na odgovor te ju je povukla s njega u ljutnji.
Popravio je kosu i produbio glas.
– Ja sam u Zlatnim Safirima. –
Gospodin se Ivan, mirni provincijalac s mračnom prošlošću, okrenuo s namjerom da se spusti i izgrli svoju braću na što ga je zaustavila Anina šamarčina.
– Ti ćeš meni ić sad s ovima, ma moš si mislit. –
Odlučna je žena, za razliku od neodlučnog muškarca, prišla prozoru, otvorila ga i izderala se na motorističku gamad.
– Bjež’te odavde, bolje da ne silazim mulci jedni, ajte doma ženama il ću vas svakog počastit šamarom. –
Jedan od njih je spustio glavu vidno uzdrman. Kolega je približio svoj motor te je stavio ruku na njegovo rame rekavši.
– Hej, naći ćeš i ti pravu. –
Tugaljivi je klimnuo glavom, dok je Išmael pogledao u snažnu ženu iznad sebe.
– Ma znate, mi smo donijeli malo pršuta i pancete, samo to. –
Ana se zabrinula da bi ta panceta i pršut unijeli razdor u njihov mir. Koliko god se sada Išmael i njegovi dječaci činili pitomim nije htjela riskirati da se Ivan vrati na staro. Ne da ona svoje.
– Crta! –
Išmael i sada Tužni Safiri pokupiše se bez riječi. Znaju oni bolje, nego da prkose ženskom bijesu. Kako došli, tako otišli, zvukovi nestadoše u daljini kao da se ništa nije dogodilo. Ana se okrenula prema Ivanu. Obavijestila ga je da ide van i da se vraća kasno. Nije bilo odgovora na to. Šutio je i stišao operu, Dražen je odjavljivao emisiju. Ivan je gotovo zapljeskao na Draženovoj uglađenosti i decentnosti.