If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
psi

Psima ulaz zabranjen

Posted on 29/11/2013 by LucijaK

Ciklus europskog kazališta, koji se tokom studenog održavao u Zagrebačkom kazalištu mladih zatvorila je predstava „Psima ulaz zabranjen“ redatelja Rodriga Garcije u izvedbi Temišvarskog narodnog kazališta. Nakon dramskoga kanona koji su nam na pozornicu uspješno iznijeli članovi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Robert Garcia zajedno s Temišvarskim narodnim kazalištem donosi nam nešto u potpunosti drugačije.

Ime Roberta Garcije obilježilo je već brojne priznate europske umjetničke lokalitete te se tako našao kao gost na Avinjonskom festivalu, Biennalu u Veneciji i Kunstenfestivalu u Bruxellesu, a nedavno je uspješno režirao dvije predstave u Schabühneu am Lehniner Platz u Berlinu. Robert Garcia dobitnik je i ugledne Europske nagrade za novu kazališnu realnost 2009.godine. Etabliranim autorom postao je zahvaljujući svojoj ekstremnoj teatarskoj poetici koja se temelji na bučnoj i šokantnoj kritici suvremenog društva i fenomena koji ga prate u stopu kao što su kapitalizam, konzumerizam, materijalizam i slično, a koju oblikuje pomoću uporabe novih tehnologija, ne susprežući se od nijedne vrste medija. Svoju novu predstavu „Psima ulaz zabranjen“, Garcia prezentira ne kao predstavu nego kao deklaraciju, deklaraciju protiv nasilja u najsuptilnijoj i perverznijoj formi.

Ono što je neporecivo vidljivo u Garcijinoj predstavi, upravo je ta perverzija koja kraljuje samim narativom, ali i kompletnom scenom. Iako je način na koji je narativni segment iznesen strukturno izrazito čist (Garcia uspostavlja govornike od kojih svaki u pravilnim fragmentima prepričava jednu priču), sam sadržaj je neobičan i začuđujuć te ostavlja dojam perverznosti. Garcia je temu nasilja otvorio iz jedne nove perspektive u kojoj je ono sveprisutno, gdje ono ne leži samo u fizičkom obračunu nego se uspješno skriva i unutar dijaloga. Ondje iznalazi neke nove oblike svog postojanja od straha, mržnje do indiferencije koji se međusobno isprepliću i njeguju jedno drugo te nezaustavljivo kolaju društvenom mrežom iz generacije u generaciju. Problematika koju „Psima ulaz zabranjen“ predlaže uistinu dolazi iz same srži ljudskog bivanja i zajedništva; nasilje je otrov koji je prisutan u našim korijenima i uvijek pronalazi novi način kako da djeluje na zdravlje našeg postojanja. Bitno je zato naglasiti važnost teme koju Garcia otvara, ali jednako tako i preispitati način na koji je kanalizirana do gledatelja i koliko su joj estetska načela predstave od (ne)koristi. U svom pokušaju da ostavi snažan dojam, doima se kao da sam Garcia počinje izvoditi nasilje, i to nad gledateljima. Elementi koji trebaju začuditi, postaju sami sebi svrhom, bez podloge nekog šireg konteksta koji bi išao pod ruku sa samom predstavom i njenom tematikom. Cjeloukupno ostavljen je utisak da redatelj očajnički pokušava zaokupiti pažnju gledatelja i konstantno ga izbacivati iz njegovog položaja ugode što samom gledatelju ne omogućava onaj komadić prostora koji je potreban da razmisli o prezentiranome. Suptilnost, koja se najavljuje, ostaje nedorečena jer je guši nepotrebna redateljeva potreba da neprestano šokira te se samo otvara mogućnost konfuzije. Inicijalno, Garcijina ideja je nešto što treba podržati, u pogledu teme, ali i eksperimenta koji provodi u svojoj poetici teatra. Nit koja ga vodi na tragu je nečeg velikog, ali joj je još uvijek potrebno pristupiti cum grano salis.