If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
1427

#radninaslovantigona: Borba između pojedinačnog i općeg živa je kao i prije tisuću godina

Posted on 23/04/2015 by LucijaK

Neminovna je univerzalnost problematika koju bilježi povijest umjetnosti, jednako neminovna kao i njihova diferencijacija koju donose određeni socio-politički konteksti i globalni povijesni status – autori su se često upravo poigrali tražeći distinktivne razlike kao i paralele između određenih vremenskih paradigmi, a etablirani književni pregled govori čak u prilog teze-antiteze, svima poznate izmjene epoha koja se (često) temeljila na revoltiranju naspram dotada dominantne premise. Iako je takvo tumačenje povijesti umjetnosti neupitno banalizirano i postavljeno u spomenuti odnos radi jasnijeg pregleda, ono govori u prilog tezi univerzalnosti motiva koji su se sinusoidno kretali kroz povijest ljudskog umjetničkog djelovanja.

riječi : lucija klarik
foto : ZKM
1422

Razdoblje koje je udarilo civilizacijske temelje, kao i prostor svakom daljnjem istraživanju kulturno-umjetničkih aspekata zapadnjačkom društvu je antika – s obzirom na mnogostruki povratak motivima i temama naših grčkih predaka (koji je u rijetkim epohama izostajao, modificiran ili ne, kao što i ne izostaje u kazališnoj i literarnoj današnjici), pečat je istovremeno na univerzalnost problematika, ali kada je promatran u svojim varijacijama, ono je i prostor za utvrđivanje specifičnosti određenog konteksta.

Mnogi, inspirirani korijenima ljudskog kulturnog djelovanja, latili su se istraživanja mogućih paralela kao i preispitivanja temeljnih dogmi i njihovog ponovnog oživljavanja, reinterpretacija ili „točnih“ interpretacija. Pri tome je bilo manje i više uspješnih pokušaja, no redateljica Renata Carola Gatica, predstavom #radninaslovantigona, koja je nedavno premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, osigurala je svoju poziciju među onima koji su uspješno adaptirali ova osnovna civilizacijska djela.

Redateljica tako nastavlja uzorak kojeg je sama predložila režirajući prije suvremene Antigone, neku drugu vrstu Hamleta, u Teatru &td pod naslovom Čuj, Hamlete, čuj, pokušavajući kao i u Antigoni, transponirati osnovnu premisu djela u suvremeni kontekst i vidjeti što ona može problematizirati u komunikaciji s današnjom publikom. U slučaju Hamleta, upitala je svoju publiku, ali i izvođače gdje su granice naših krvavih tradicija koje čuvamo pod parolom hereditarnosti. Tu uzavrelu krv genetičkog i kulturnog nasljedstva, osjećamo danas, gotovo jednako snažno kao i u vremenima kad se radi očuvanja imena prolijevala na ulicama (je li danas uistinu drugačije ili se ona samo sakrila u nekom drugom formatu?) – polazeći od istog kamena temeljca, #radninaslovantigona donijet će priču o ekstremnosti ideala i njihovih krvavih posljedica koje nam se nameću gotovo kao nužne u općoj letargičnosti čovječanstva. Ipak, je li to uistinu način?

1429

Polinik će svoje tijelo i duh žrtvovati ne bi li raskrinkao visoko, javno kontrolirajući sustav medijskog magnata Kreonta. Za razliku od svoga brata Eteokla, koji je djelovao „u službi države“, kao pripadnik terorističke skupine, Polinik ostaje bez dostojnog pokopa. Antigona, Polinikova i Eteoklova sestra, pokazat će nepogazivu odlučnost u tome da Polinikova smrt ne ostane uzaludna, da bude okrunjena dostojanstvom kakvo zaslužuje te će sama pribjeći aktivističkome djelovanju i komprimirati se pred sustavom na čijem je čelu njen ujak, Kreont, inače i otac njenog zaručnika, Hemona. Nerealizirani stand-up komičar koji se, bolnom žrtvom, sakrio ispod krila svoga oca, prvi će pasti u ovom tragičnom kompleksu, naspram kojeg će neki (Izmena, Antigonina sestra) pokazati samo lažne suze.

Koliko ta tragična ekstremnost stavova, razdioba između pojedinačnog i kolektivnog, između onostranih zakona i ljudskih ideala te sveprisutne tendencije stvaranja funkcionalne zajednice, kompaktne mase koja je, ponovno, sastavljena od individualnih jedinica, jednako odjekuje i u svijetu gdje djeluju bogovi s Olimpa i gdje bog postaje novac i globalizacija. Gatica, ne izostavlja povući ni zadnju crticu između Sofoklovog i svog svijeta, istovremeno stvarajući opipljivu današnjicu, ali i punokrvna lica koja, iako barataju deklarativnom retorikom gdje likovi bez premaza na rečenici otkrivaju svoje namjere, a kakva je tipična za antiku, (p)ostaju nam bliska, bliža nego što nam možda može biti izvorni mit o Antigoni i njegova zastarjela lica. Redateljica shvaća upravo tu mogućnost transponiranja, pri čemu ne narušava izvorni sustav, a istovremeno približava i osvještava važnost pitanja koja su morila civilizaciju i u mitskim vremenima, dajući do znanja da nismo pobjegli od njih ni danas pa koliko „daleko“ odmakli, mičući taj mistifikacijski element koji antika kolokvijalno zadobiva.

Postavljajući cijelu tragediju u prostor reality televizije (TebaTV), Gatica s jedne strane funkcionalno opravdava jezik likova, a s druge strane (i nepobitno važnije) otvara pitanja (sa)znanja javnosti – kako su upravo mediji postali sredstvo današnjih Kreonta za kontroliranje masa, koju se u vremenu sve veće moguće tranzicije među ljudima i informacijama, pokušava pretvoriti u bezličnu nakupinu mrava, pripadnika globalnog mravinjaka. Pri tome se te iste probrane informacije pažljivo kadriraju i montiraju, ne bi li se izabrala najpovoljnija perspektiva, ona koja će otkrivati u onolikoj dozi koliko je to nužno da bi kolektiv ostao zadovoljen, da ne bi postavljao (previše) pitanja. Postavljajući televizijske ekrane na scenu, Gatica, osim uspostavljanja ambijentalnog ugođaja (koji, doduše, nije ugodan) postiže tu mnoštvost perspektiva, gdje se postavlja pitanje – koja je ona prava? Pogibelj za idealne i nasilno narušavanje sistema, je li to rješenje? Je li to nešto što će uistinu protresti sustav kao takav i omogućiti njegovo ponovno etabliranje u korist općeg i individualnog dobra? Jesu li smrti Antigona samo nešto što će puniti naslovnice, tih istih pomno satkanih novina i časopisa ili su prvi pomaci k oslobađanju medijske programatičnosti i čovječanstava kao takvog?

1426

#radninaslovantigona, neće možda ponuditi rješenje, ali uputit će na nužnost osvještavanja tog nesrazmjera između mase i pojedinca gdje se pojedinca pokušava uporno izbrisati.

Držeći se antičkog koda neprikazivanja smrti na pozornici, Gatica će se još jednom, kao što je bio slučaj s lutkicama u Čuj, Hamlete, čuj, poigrati s objektima koji će reprezentirati ljudsko stradanje – ovoga će puta jedan kulinarski show Euridike, Kreontove žene i komadi piletine poslužiti kao sredstvo dočaravanja kobnoga završetka. Ta doza komičnosti koju izaziva posezanje za mrtvim pticama koje konzumiramo kao hranu, ostavlja još gorči okus u ustima nego što bi ijedno posrtanje glumca na sceni. Onda kada se čovjek prikaže kao nečiji ručak, kao ogoljena, zaklana životinja koja više nema ni vlastitu glavu, kao samo jedan komadić mesa spreman za trančiranje, njegov status i svijest o tome odjednom postaju opipljivi.

Renata Carola Gatica postepeno gradi svoj redateljski potpis u hrvatskome teatru, otvarajući nova polja u poznatome materijalu, čineći to uz pomoć brojnih scenskih sredstava koje uspješno spaja pod jednom premisom. #radninaslovantigona još je jedna uspješno izgrađena stepenica ka etabliranju ove redateljice, ali i scensko djelo koje nosi vrijednost samo po sebi.