If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Ratobojan ples

Posted on 18/07/2017 by Ervin Felić

 (Di si bio devedesrijede)

Nakon prošle srijede i događaja koji su se odvili u Tvornici kulture, usudio bih se reći da imamo prilično jakog kandidata za koncert godine. Štoviše, riječ je o bendu koji nisam slušao do par dana prije samog nastupa, a otišao sam da se odužim fotografu koji je za moj report popratio Cigarettes After Sex, koncert koji je iz nedokučivih razloga postao kontroverza smiješnih razmjera u lokalnim nezavisnim medijima.

FOTO : MATEJ POŽEGA

Bilo kako bilo, našao sam se na izvrsnom koncertu Warpainta, ženskog kvarteta iz Los Angelesa koji bi teško bilo svrstati u neki određeni žanr, pa sam im ja odlučio labavo zaklamati etiketu psihodeličnog dream popa. Kombinacija je nekako ugodno čudna i do izričaja dolazi u live izvedbi puno više nego u studijskom izdanju. Cure su instrumentalno iznimno potkovane pa ovaj dio psihodelične rokerice odrađuju besprijekorno, bez zalaženja u pretenciozni eksperiment.

Lirika poziva na melankoliju i zurenje u tenisice ali svejedno uspijevaju zadržati lakoću i rasplesati ekipu uz jako kvalitetan pop. Warpaint ima jednu posebnu razinu uigranosti, čak sinkronosti, koja je produkt deset godina intenzivnih turneja. Dapače, ono što je bilo posebno je način na koji su cure za vrijeme koncerta pazile jedna na drugu i brižno si upućivale „sve okej?“ poglede. Jasno je da iza njihovog rada stoje i godine prijateljstva i međusobnog pokrivanja i imam osjećaj da nijedan njihov koncert nije „odrađen“. U par trenutaka, kroz igru svjetla i fluidnost njihovog pokreta, čak mi se učinilo da se polako stapaju i postaju jedan entitet mnogih udova oboružanih instrumentima koji nekako emitira svu tu divnu glazbu.

Ipak, mislim da me najviše impresionirao vokal Therese Wayman, čije sposobnosti definitivno prelaze mogućnosti Warpainta sklonog višeglasju i manipulaciji vokala i jeke. Cura kad pusti glas na stvarima poput „Whiteout“ i „New Song“, pa to se ježila cijela Tvornica. Sveukupni efekt, čak i uz obavezne tvorničke greške tona koje su odlično pokrile improvizacijama, jest „kako mi se ovako nešto odlično provlačilo ispod radara toliko godina?“. Uživao sam u starijem, malo žešćem repertoaru i novom laganijem materijalu u koji se počinje izlijevati sve više umjetnog električnog zvuka, što mi je čak bilo dobrodošlo, pa sve do bisa i akustične čarolije koja je bila „Baby“, i sve to uz sanjivu kulisu sanjive igre sjene i dima.

Koliko god ja bio vidno impresioniran svime što se odvijalo pred mojim ušnim jabučicama, činilo se da su djevojke bile nemalo iznenađene prepunom tvornicom zagrijanih obožavatelja i prvim redovima koji su u ratnim bojama frizura i odjeće rozih i ljubičastih tonova svaku stvar popratili gromovitim ovacijama i stručnim poznavanjem riječi apsolutno svih pjesama. Cure su, kako su same skromno spomenule, očekivale dvjestotinjak polaznika koji bi uopće znali tko su one (meni je to jasno), pa su ostale prilično zatečene šarenom vojskom od 1300 rulje. I sad u rubrici „trač“, čuo sam da su Zagreb počastile prvim bisom u godinu dana, što je najveći pokazatelj da su uživale s nama koliko i mi s njima. Nadam se da to znači da će se uskoro vratiti u Zagreb i zateći me spremnijeg na prvim linijama bojišta Velikog pogona.