If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

The Raveonettes u Močvari [REVIEW]

Posted on 07/11/2014 by ouuuuu

13 godina, 7 albuma, jednom Hrvatska, nikada Zagreb. Tako je nekako bilo s Raveonettesima uoči zagrebačkoga koncerta. A i ovo “jednom Hrvatska“ s pravom stoji pod znacima navoda jer je nastup na Terraneu bio – okljaštren. Ovoga puta u punome sastavu, Sune i Sharin, potpomognuti bubnjarem, došli su promovirati posljednji studijski album – Pe’ahi.

riječi: Ivan Jambrošić
foto: Antonio Vuković

Trojka je koncert otvorila pjesmom kojom album i započinje, Endless Sleeper, a kada je Sune nakon noise-surf-jeka uvoda krenuo pjevati pjesmu koju je napisao inspiriran zgodom kada se umalo utopio, bilo mi je drago što sam tamo. Bilo je nekih početnih tehničkih problema, stoji, ali čovjek nekako znade da će netko tko ima “13 godina, 7 albuma…“ takve probleme riješiti i da će ostati zvuk, onakav kakav je trebao biti. I bi tako. Do mojega favorita Dead Sound sve je većinom bilo kako treba, a molećivi pogledi sa pozornice popraćeni gestama koje su osobi za pultom imale dočarati prirodu diskrepancije zamišljenoga i realiziranoga su prestali. Ostao je zvučni zid distorzija i rifova, ostalo je bubnjanje i niska zvučnih efekata kojom je bubnjar taj zid obogaćivao, ostala je stroboskopija, oh, stroboskopija. Takvo osvjetljenje vjerojatno dočarava atmosferu samoga albuma, a njegova je realizacija, u najmanju ruku, agresivna. Oči su nam bile bombardirane beskrajnim lumenina tijekom cijeloga koncerta, a kanonadu je pratila snažna svjetlost reflektora. Dosta sam se okretao radi ovoga kako bih što odmorio oči što pratio kako publika reagira. Mislim da sam u tim trenutcima mogao osvjedočiti masovnome vrištanju zjenica te sam si zamišljao kako u svojoj perpetualnoj patnji zazivlju smirujući prizor Mesničke ulice noću.

Tako mariniran svjetlošću Sune je izgledao kao mlađi brata Roberta Smitha, sve sa frizurom i crnom uskom odjećom dok je Sharin izgledala onak’ kak Rundek voli, olfaktivno smolski.  Od samoga glazbenoga materijala Raveonettesi su nas prošetali dobrim dijelom novoga albuma (već spomenti Endless Sleeper, Killer in the Streets, Wake Me Up) no i kroz stariji materijal (Black/White, Attack of the Ghost Riders te uvijek popularna Love in a Trash Can). Bilo je tu i bisa koji baš i nije bio iznenađenje jer je njihov roadie ili kako god se danas zove čovjek koji bandu dodaje i štima gitare, jednu namještavao neposredno pred odlazak banda sa pozornice i to pokraj banda, kada je band svirao na pozornici. Nekako sam se nadao da će barem na bisu odsvirati sjajnu obradu Stone Rosesa, ali štanga. Kao i u slučaju sa Dum Dum Girls, ostaje mi očajno zavapiti “zašto, o zašto?“.

Osobno, ovo mi je bio jedan od boljih koncerata ove sezone, a kako bih dočarao sentiment za kraj podastirem kratku razmjenu:

– Bok, kak je bilo na Raveonettesima prije 9 dana?
– Dobar gig bio, zakaj nisi doš’o?