If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Revolucionarka

Posted on 18/10/2017 by Introspekcija izvana

Terasa hotela Grand Astoria Luxury Resort III bila je krcata dok su se golubovi zalijetali među trenutne zakupce stolova. Među staro i mlado. Pogotovo ono mlado. Tu i tamo bi se koja majka u ovo rano nedjeljno jutro, odjevena kao da je rani ponedjeljak, osvrnula i opomenula čedo svoje, pionira najdražeg, da se ne igra s golubovima.

Jedan je golub stajao na mjestu i gledao u zid. Čovjek bi se zabrinuo za njega kada bi ga dulje vrijeme promatrao. Izgledao je poprilično depresivno. Baš tog letača su konobari najčešće tjerali. Nisu željeli loš publicitet za ovako elitno mjesto. Nitko ne želi da se depresivci smucaju po njihovim lokalima.
Nedaleko od goluba Dinka bio je smješten stol za kojim je stolovao gospodin u svojim ranim tridesetima. Pravi primjerak istog. Odmah se moglo primijetiti da je obrazovan po tome kako drži šalicu malog makijata. Jedan prst u zraku dok je slobodna ruka listala novine. One stvarne, naravno, papirnate. Nije bio od onih virtualaca. On je bio umjetnik. Stvaratelj.
Čekao je Hrvojku neko vrijeme. Ona najčešće dolazi kada je dogovoreno. Nije joj za zamjeriti ako se dogodi iznimka.
Neki kažu da ima 22 godine, neki se libe priznati da ih ima deset više, ali Hrvojka se drži svog lajfstajla i svega što je bitno ne njoj, nego čovjeku i čovječanstvu. Najmanje je bitno ono što je bitno njoj. Predivna je Hrvojka.
I stiže. Zvuk cipela rastjerao je nekoliko golubova dok se gotovo usporenim korakom približavala Ivoru. Nakon još nekoliko koraka dva su joj se goluba zapetljala u kosu na što je Hrvojka počela psovati nazivajući ih štakorima lica zemlje. Čudovištima koja prenose boleštine. Ukratko, uzbunila je većinu osoblja. Ljudi su se sjatili oko nje. Letećih štakora nigdje, samo jadan personal kao leteći majmuni oko Hrvojke. Posjeli je preko puta Ivora da se ne dogodi još jedna egzibicija.

Depresivni Dinko je i dalje bezizražajno gledao u zid…

– Hrvojka moja, tako mi je drago da te vidim. –
– Također Ivore. Nemam ti puno vremena za posvetiti danas pa ćemo odmah prijeći na stvar. I još jednom oprosti što smo se morali naći u nedjelju. Subotom imam pilates u 10:00, ayurvedu u 14:00, transcendentalno bdjenje u čast svih paćenika u 17:00 i tako do navečer. Pun mi raspored. A znaš i sam kako to ide kod mene. Blagoslovljena željom i voljom. O talentu nećemo. – nasmije se Hrvojka, čeljust joj zapleše sasvim ružno.
Ivoru to nije bilo privlačno. Pitao se kako to trpi Josip. Hrvojkin zaručnik. Josip je moreplovac, on gleda Hrvojkinu plešuću čeljust samo dva do tri mjeseca na godinu. Ivor ne. Ivor ju gleda stalno. Osuđen na tjedne sastanke budući da je Hrvojka ravnateljica plesnog ansambla kazališta Abbazia, a Ivor je redoviti vanjski suradnik koji se bavi audio izričajem. U prijevodu i bez pretencioznosti – Ivor svira, a Hrvojka pleše. I tu je sva pamet, nikakvo kompliciranje. Nije ovaj ni volio toliko kompliciranja koliko Hrvojka. Ona je bila od puno riječi, od čitavih monologa koji su tu spremni iz rukava jer ih je čula od nekog mentora tuđeg mentora. I ima Hrvojka pravo što sve to prepričava jer to su bitne stvari. Pogotovo iduća.
– Znaš, za iduću predstavu imam jednu revolucionarnu ideju. –
Ivor je jedva čekao njene često proročanske riječi pokrećući svoju pušilicu s dimom okusa marakuje.
– Gledaj, ja sam svoje cure naučila plesati. Tako ću i tebe naučiti plesati. Kužiš? Znači na idućoj predstavi ti ćeš, umjesto da sviraš svoj aranžman i prethodno određenu pjesmu, svirati kako cure plešu. Kužiš? –
Voljela je ponavljati to kužiš koliko god puta ponovila nešto i koliko god puta netko shvatio ili ne. Ona je bila autoritet svojih riječi. Ili onih koje je nedavno čula pa ih ponavlja, a završava ih s kužiš. Ali nije ju za kriviti. Takvi ljudi nam stvaraju budućnost. Možda je ona nova Isadora Duncan. Jamačno je… Samo je nastavila.
– Ti ćeš svirati ono kako se djevojke osjećaju, ono što je njima u žilama, ono što reprezentira njihovu perpetualnost doživljaja. –
Da, voljela je koristiti novoskovane tuđice da bi zvučala mističnije.
– Ali Hrvojko, teško je tako svirati, to je onda čista improvizacija. Nešto posve drukčije od onoga za što sam zadužen u kazalištu. Odnosno, zašto sam ustvari vaš suradnik. Ne znam mogu li se tu složiti. –
Ivor se očito nije slagao. Hrabar karakter. Bio je uzrujan te je dovršio mali makijato u jednom gutljaju. Hrvojka je predstavljala prevelik autoritet za njega. Strašno nešto.
– Čitam ti ja Kunderu i svaka njegova stranica, riječ, nadahnuta je glazbom. On ti je pisao kao da sklada, kužiš? Znači, to je čovjek koji je bio duboko povezan s onim organskim, dakle našom anatomijom i osjećajem da mora nešto učiniti fizički i s onom stranom sebe koja izigrava duhovno, dakle, s onom stranom koja mu je govorila da napravi neko uzvišeno božansko djelo, recimo to tako. Naprosto predivno od njega. Predivno što nam se obratio u takvom tonu, genije. –
Ivor je samo klimao glavom jer je bio zastrašen silinom njenih riječi i ovo je prvi put da je čuo tako nešto o Kunderi, ali hajde, zašto ga netko ne bi sažeo i na taj način. U kutku do kojeg je sunce jedva dopiralo, a konobarsko osoblje još manje, golub Dinko se složio s Hrvojkom te se činilo da je klimnuo svojom malenom i praznom glavom u odobravanju njenog nadahnutog i značajnog govora. Ali tko će znati kad golubovi klimaju u odobravanju, a kada samo rade korak naprijed i nazad.
Ivor se sakrio od sunca koje je previše dopiralo do njegove glave. Sunce koje ga je mučilo, bojao se da će spržiti i ono malo njegove slobode i ono malo njegovog ja. Ivor. Taj strašljivi paranoik. Hrvojka je i dalje pričala, dok se Ivor kretao po osi ekvatora i klimao glavom. Samo mu je to preostalo. Bio je uhvaćen u njene riječi koje su zadržavale čovjeka. Termini poput njene ayurvede ili yoge i takvih gluposti. Tako je bio suočen sa zidom kao i Dinko. Ostao mu je zid u koji će zuriti dok ova zapovijeda i hvali veličine poput Kundere i samo njega jer se nikog više nije mogla sjetiti.
Nije to bio problem. Odlučio se Ivor već prije ovog sastanka da će svirati kako Hrvojka kaže. Pa makar bude morao svirati kako ona bude plesala. Pokreti su strašna stvar. Teški za ostvariti. Za njega je Kundera ili bilo koji pisac imao više toga za reći fizički, nego psihološki. I to radi jedne stvari. Radi one početne inercije, radi onog pokreta u kojem uzimaju olovku, pero ili laptop. Bilo što. To je najgore. Najteže.
Ivoru je tu ostala Hrvojka kako priča o Kunderama, a što mu to znači kad on samo želi biti pristojan i ne zaletjeti se u mrežu koja je postavljena pored stola da čuva ljude od golubova. Teško je pobjeći takvim temama. Temama o mrežama, Kunderama, golubovima koji su depresivni i ljudima koji nemaju ništa za ponuditi svijetu osim slijepe poslušnosti.
Što drugo ostane, nego zuriti u zid. Oboje. I Dinko, i Ivor. Dinko je zurio po cijele dane, a Ivor je zurio dok je pričao s Hrvojkom. To je zapravo bio jedini trenutak za njihova susreta kada se Ivor osjećao povezan s nekim ili nečim. S hrpom onih golubljih govana koja su padala po podu između stolova i obitavala tamo tijekom cijelog tjedna dok se netko od konobara ili čistača ne bi osilio oprati nakupinu istih.
Hrvojka je nastavila pričati, a Ivor je tonuo u svoja govna gledajući tu i tamo Dinka klimajući glavom i bivajući onaj koji će reći da. Onaj koji će pristati na stvari koje su mu zadane. Svirat će kako mu je zadano, gledat će gdje mora, slušat će što mora i popiti svoj mali nedjeljni makijato.
Čak je i Dinko odletio prije nego što su Hrvojka i Ivor završili s dogovorom za idući tjedan, a Ivor je ostao sjediti cementiran, cementiranog osmijeha dok je ova bila zadovoljna. Svi zadovoljni, Ivor nasmijan.
Na kraju razgovora svaki tjedan Hrvojka si dopusti da kaže nekoliko trivijalnosti pa je ovaj put izgovorila neke o golubovima. Kaže kako je neki dan vidjela čovjeka da hvata živog goluba, stavlja ga u vreću i nosi sa sobom. S Ivorom dijeli svoje čuđenje o siromašnima i jadnima koji su primorani jesti golubove. Ivor pogleda u svoje prste pa nadlaktice. Bio je izjeden, mršav, mršaviji nego prošli tjedan. Čak i nego pretprošli.
– Da, zaista, kako su neki jadni i siromašni. I još rade takva sranja golubovima. –
Nije bilo veselja ni pošalice kad je Ivor to spomenuo. Hrvojka se pomalo iziritirala takvim stavom. Ušutjela je. Ivor je ionako samo šutio. Zavladala je sita tišina barem na neko vrijeme. Ivor se osjećao napuhanim. Pogledao si je podlaktice. Izgledale su predivno.