If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Shakespeare kakvog (ne)poznamo

Posted on 25/11/2013 by LucijaK

Slavni Shakespeare, jedan je od dramatičara čiji su tekstovi doživjeli najviše interpretacija, raznorodnih u svojim umjetničkim namjerama. Među njima mnogobrojna su osuvremenjavanja te aktualiziranja njegovih drama koje nekako i same na to pozivaju vječnošću svojih tema. U drugoj noći gostovanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Zagrebačkom kazalištu mladih, izvedena je jedna od velikih Shakespearovih tragedija – Othello, u režiji nagrađivanog, mladog redatelja Miloša Lolića.

Lolićeva interpretacija, u odnosu na vrijeme postmodernog teatra u kojem nastaje, jedna je od rijetkih što ne podliježe trendu osuvremenjavanja klasika na način da ga u potpunosti preokreće i izvrće, a ipak nam donosi tekst iz nama bliske vizure i aktualno. Savršen odraz toga je kostimografija koja je vjerna vremenu u kojem je tekst smješten, ali bez obzira na razmeđe ondašnjeg i sadašnjeg ne djeluje neprirodnom već sasvim prikladnom. Kao svoju polazišnu točku, Lolićev Othello uzima upravo goli tekst u koji dramaturg, Periša Perišić tek suptilno intervenira. Tako nam, ova izvedba Jugoslavenskog dramskog pozorišta, omogućava da se licem u licem nađemo sa čistom ljepotom Shakespearovih stihova i otkrijemo što ona sve može sama reći za sebe. Tom efektu pridonosi i tišina koja povremeno nastupi i daje prostora izgovorenim stihovima kako bi uistinu odjeknuli kazalištem. Vještina glumačke interpretacije, na čelu s Vojinom Ćetkovićem kao Othellom i Nikolom Đuričkom kao Jagom, dokazana je kvalitetom izgovora da se doima kao da ti zamršeni Shakespearovi stihovi tek klize s jezika glumaca. Snaga glasnica Vojina Ćetkovića tako je uvelike pridonijela Othellovoj tragičnosti koja neće umjetno proizaći i nametnuti se pred gledatelja već je iznesena iskreno, iz dubine utrobe i u svom gledatelju spontano izaziva emociju.

Minimalistička scenografija poglavito je u službi isticanja teksta, ali donosi i zanimljiva, moderna scenska rješenja. Neonsko svjetlo što je postavljeno u sam centar pozornice iskorišteno je simbolički, na način da se mijenja njegova boja. Ono upućuje na promjenu ambijenta, ali suptilno sugerira i samu promjenu raspoloženja koja se dogodi u predstavi. Lolić se bojama poigrao kako bi prikazao i promjene u stanju svijesti Othella tako što on svoje lice boja zelenom, plavom i u konačnici zlatnom bojom te tragove tih boja ostavlja i na drugim likovima (uglavnom na Desdemoni) reflektirajući svoje osobno na cjeloukupno mnijenje u predstavi. Ti suptilni, ali snažni elementi Lolićeve režije, uvelike pridonose napetosti i produbljivanju likova i njihovih odnosa, a i dalje ne preuzimaju prvenstveno nad tekstom nego mu dapače ostaju u službi. Napetost, Lolić postiže i izostavljanjem glazbe. On ju nadomještava zvukovima koje proizvode glumci, a koji u trenutku konačne Othellove izgubljenosti u nametnutoj mu iluziji o nevjeri, stvaraju zapanjujuće snažan osjećaj nelagode što je donosi kob.

636

Kao što ni Shakespeare nikad ne ostaje u potpunosti odan žanru u kojem stvara, tako je i Othello Jugoslavenskog dramskog pozorišta, iako neupitno tragičan, prožet komičkim elementima čiji je protagonist poglavito Rodrigo, u ulozi Nikole Rakočevića, ali koji ni ne izostaju i kod drugih likova pa čak ni kod samog Jaga. Oni su, sigurno, olakšavajući faktor i trenutak predaha od tenzije same tragedije, ali kao takvi, mogu i zasmetati.
Lolićev Othello moderna je i zanimljiva interpretacija jednog kanonskog teksta koja ni u jednom trenutku izvedbe ne posramljuje samog Shakespeara i njegovo djelo. On još jednom potvrđuje Shakespearovu vrijednost, ali i vrijednost ideja nove generacije kazališnih redatelja.