If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Sherlock Holmes i Zagrebačko kazalište mladih: Zabavno, slatko, ali prolazno

Posted on 22/05/2017 by LucijaK

„No sh**, Sherlock Holmes“ – toliko je opće usvojeno ime čudnovatog detektiva-genijalca u našoj kulturi da bilo da jeste ili niste u ruke primili neko od djela Arthura Conana Doylea, on se uspio uvući u vaš slang i svakodnevni govor, način šale (ili bolje rečeno – ismijavanja). Adaptacije literarnih predložaka čiji akterski postav vodi slavni istražitelj i nisu neka novost u svijetu; broj je filmsko-televizijskih adaptacija dosegao u zadnjih nekoliko godina zamašne brojke, a u Sherlockovu su kožu uskočili i neki od najpopularnijih glumaca današnjice uključujući Benedicta Cumberbatcha i Roberta Downey Jr., a Watson je doživio čak i svoju žensku varijantu. Ipak, Krešimir se Dolenčić u hrvatskom kazalištu zajedno sa svojom partnericom Anom Tonković Dolenčić (autoricom adaptacije) uspijeva upisati u anale oduhovljujući ovog osebujnog Doyleovog protagonista i njegov šaroliki entourage na daskama Zagrebačkog kazališta mladih po prvi puta u povijesti naše dramske umjetnosti.

photo : ZKM

Primiti klasik u ruke kao što je djelo o Sherlocku neminovno je rizik; uzdisanje nad sljedećom stranicom i nestrpljivo upijanje očima kako će nadolazeću zagonetku riješiti Sherlockov genij nije faktor na koji može računati kakva novovjekovna interpretacija detektivovih avanturi. Čak ni ekscesni karakter koji krasi Doyleovog junaka ne izaziva više snažne reakcije svojim nekonvencionalnim ponašanjem – postao je više prototip nego tip poznat po svojoj gotovo nepogrešivoj dedukciji, luli, neurednom, boemskom stančiću na Baker Streetu i povremenom pribjegavanju opijatima (kad ga svakodnevnica dovoljno ne uzbuđuje). Mogućnost napetosti uskraćuje i transparentnost kazališne pozornice koja teško sakriva tragove od znatiželjnih glava željnih konačnog razriješenja kriminalističke zagonetke. Sherlockovskom dedukcijom moguće je zaključiti da pionirsko postavljanje djela Conana Doylea pred hrvatsku publiku i nije olaki zadatak. Stvar dodatno otežava i ljubav prema liku Sherlocka koja, iako osigurava komercijalni uspjeh, dodatno zaoštrava kriterije pod kojim bi predstava mogla biti uspješna ili neuspješna.

Dolenčić tako Sherlocka odlučuje servirati i interpretirati sukladno ukusu mlađih generacija – onih kojima njegovo lik i djelo možda i nisu suviše puta prožvakana priča. Autorski duo Dolenčić postavlja se opozitno mainstream, modernim strujanjima koja su sklonija mračnijim i dublje psihološki razrađenim varijacijama Sherlocka i odlučuje se za light varijantu koja manje ili više suptilno zaobilazi sve one Sherlockove karakteristike koje nisu u kategoriji prihvatljivog za „svačije uši“. Pri tome Tonković Dolenčić opsežni literarni materijal posvećen Holmesu zbija vjerno se oslanjajući na njegovog orginalnog naratora – Dr.Watsona (Filip Nola) koji i na pozornici navigira kroz priču što uskače i iskače iz različitih vremena i prostora ovisno o tome kuda nas Sherlockov um i poziv povedu. Iako je teško osporiti da je dramaturški rad Tonković Dolenčić odrađen profesionalno te da je uspješno uhvatila sve esencijalne niti Sherlockovog svijeta od neizbježne gospođe Hudson (Dora Polić Vitez) do zakletog neprijatelja i jedinog paravana Sherlocku – profesora Moriartya (Dado Ćosić), cjeloukupna se predstava bori protiv pada u banalizaciju.

Od jednog običnog kucnja na detektivova vrata od strane farmerove žene, gospođe Turner (Katarina Bistrović Darvaš) – kako to biva u Sherlockovom svijetu – razvija se akcijska petlja koja seže i do samih kraljevskih dvora te na koncu, u pozadini svega, uključuje Moriartyijevu paukovu mrežu čiji su planovi tipično zlikovski grandiozni. Ne bi li dočarao protok vremena, preskakao iz perspektive i doba događanja ili jednostavno putovao Engleskom, Dolenčić se koristi scenografskim rješenjima Tanje Lacko koja svojom dovitljovošću i mobilnošću dopuštaju prozor u izmještene događaje (tako primjerice Biondić, Videk i Budak dočaravaju situaciju s farme dok gospođa Turner prepričava slučaj Sherlocku) ili zamijenjuju cijela prijevozna sredstva kojima Watson i Sherlock stižu na svoje punktove. Dinamičnost prostora i svega što je u njemu zatečeno te svjetla koje i u bezličnom „crnilu“ kazališta uspijeva dozvati osjećaj filmske napetosti, najviše pridonose zaigranosti i dječjem šarmu ove Dolenčićeve adaptacije.

S druge strane, upravo je ta prilagodba Sherlockovog svijeta nešto mlađim generacijama uvelike pojednostavila odnose kao i kompleksne ličnosti koje su dio Doyleovog svijeta. Dolenčić je i više nego mudro iskoristio uvjerljivo najbolji ansambl među zagrebačkim kazalištima koji je i ovog puta uspio iznijeti predstavu na stepenicu više nego što bi ona to dostigla negdje drugdje. Svjestan figura koje se utjelovile već poznatog ekscentrika odlučuje se za ponajboljeg (ako i ne najboljeg) glumca ZKM-a, Rakana Rushaidata koji svoju prirodnu nervozu prilagođava Sherlockovom karakteru. Svojim naglim pokretima, iznenadnim sklekovima i brzim (ali artikuliranim!) govorom, Rushaidat daje zanimljivu i na trenutke, zaista duhovitu interpretaciju Holmesa no, upravo s navedenim slapstickom koji unosi u ulogu i s redateljskim konceptom koji izostavlja tamne strane istražiteljevog ega, sve se doima pomalo pojednostavljeno. Rushaidat svojim duhom tako na mahove djeluje bliži Poirotu nego Holmesu, a problem koji Rakan proživljava u svojoj ulozi preslikan je i na ostatak predstave. Posljednji okršaj između Moriartyija i Holmesa kojim završava zagrebačka adaptacija, bez obzira na dva vrsna glumca, ne uspijeva biti sukob intelektualnih giganta kakvim ga zamišljamo – na žalost, više se čini kao igra dvaju šašavih dječaka s pištoljima gdje Ćosić (bez obzira na sav svoj talent) ne daje toliko profinjenu niti luđačku crtu Moriartyiju. Ostavlja se utisak da je Dolenčić u svom pokušaju da „normalizira“ Sherlocka određene osobe poput gospođice Adler (Dajana Čuljak) i previše naglasio s obzirom na njihovo značenje u Doyleovom serijalu, a s druge strane su dva temeljna odnosa onaj između Sherlocka i Watsona i Sherlocka i Moriartyija realizirani tek u formatu skice, bez suviše kemije i pitanja o tome što ih čini tako neraskidivima.

Sherlock Holmes Zagrebačkog kazališta mladih dokaz je umiješnosti njegovih stvaraoca, osjećaja za „dobro posloženo“ kazalište u kojem se ističe uigranost ansambla i sposobnost „tehničkog“ odjeljka autorskog tima, ali zahvaljujući svojem – nazovimo ga „PG statusu“ – ne uspijeva biti ništa više doli zabavan i u svojoj lepršavosti, prolazan poput povjetarca.