If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Slikarski dokumentarizam Martine Grlić (INTERVIEW)

Posted on 28/01/2014 by Vijuga

Gledajući slike Martine Grlić, s obzirom na odabir motiva prizora iz prošlih vremena, dobivam dojam da je okrenuta prošlosti, njezinoj analizi, pokušaju da razumije i preispita korjene svijeta u kojem živi. Pitam se može li čovjek poznavati sebe ako ne poznaje svoju prošlost, ako je ne preispituje i ne pridaje joj eventualno neke nove, osobne vrijednosti i poglede. U kojoj mjeri sadašnjost reflektira prošlost i u kojoj mjeri neka prošla vremena oblikuju našu percepciju stvarnosti i naš odnos prema svijetu u kojem živimo? To su samo neka od pitanja na koja imam potrebu tražiti odgovor razmišljajući o Martininim slikama. Ispod realističnih prizora koji nisu omekšani i “iskrivljeni” nekim ekspresivnim potezima, moguće je ugledati odraz realnosti, na tome se zaustaviti ili/i pronaći pozadinsku priču, dublji smisao, preneseno značenje naslikanih motiva. Više saznajemo u intervjuu koji slijedi.

U tvojem radu dominiraju monokromatski tonovi. Je li to način na koji slikanim prizorima oduzimaš “višak” tj. postupak kojim skrećeš pažnju na ono bitno, u formalnom i idejnom smislu?

Monokromatski način slikanja bio je za mene svojevrsni početak, fiks ideja koju sam u jednom trenutku odlučila sprovesti u djelo. Zadnja dva ciklusa su bila monokromatska kao i neke od slika prije toga koje su nastale više kao eksperiment, previranje ideja, istraživanje.
Vrlo važan element tih prizora je njihova dokumentaristička nota, efekt prošlosti kojim odišu. Važno mi je zadržati ono osnovno što karakterizira predmete ili prizore koje slikam. Najčešće je to baš ono što nastojim istaknuti i time se na određen način okoristiti. Primjerice prizori iz tvornica preuzeti su iz starih monografija i arhiva i oni su u svom izvornom obliku crno bijeli. Igračke i predmeti koje sada slikam pronađeni su izguljeni, odbačeni, zaboravljeni no nemoguće je zanemariti njihovo kolorističko bogatstvo.

Možeš li reći nešto o posljednjoj izložbi “Proizvod” u Galeriji Josip Račić? S kojom namjerom si odabrala upravo motive uglavnom plastičnih igračaka? Je li to na neki način pokušaj da igračku-proizvod i njezinu vrijednost (koja za pojedinca hlapi i s vremenom pada u zaborav kroz proces odrastanja), učiniš besmrtnima, smještanjem na “relevantnije” i trajnije mjesto u vremenu i prostoru-na slikarsko platno?

Moj posljednji ciklus “Proizvod” nastavak je priče vezane uz prethodni ciklus “Tvornica”. Dakle riječ je o predmetima koji su proizvedeni unutar tih tvornica, za vrijeme bivšeg sistema. Pokušala sam iz te maglovite prošlosti izvući predmete popularne kulture koji su meni osobno ostali u sjećanju i koji su na neki način obilježili nekoliko generacija. Teško je bilo napraviti dovoljno opsežan presjek pa sam krenula u potragu iz najbliže okoline. Sadržaj kutija sa starih obiteljskih tavana i sajmovi pokazali su se kao najbolji izvor a uskoro je postalo jasno da su upravo gumene igračke, stripovi, društvene igre, limene kutije svjedoci prošlog vremena koji su bili najotporniji i koji su se prenosili s generacije na generaciju. Slikanjem tih motiva željela sam pokazati koliko zapravo svakodnevni predmeti mogu imati utjecaja na formiranje svijesti pojedinca. Naravno, oni mogu izazvati nostalgične osjećaje ali biti i pokretač određenih društveno političkih konotacija.Lišeni svoje inicijalne funkcije ti predmeti postaju artefakti koji “draže maštu”.

Možeš li reći ponešto o svakom od svojih ciklusa slika, što ih je inspiriralo i zašto?

Moglo bi se reći da je inspiracija kod mene spoj dva elementa. Vizualne fascinacije i pokušaja racionalizacije određenih procesa. Svaki od ciklusa doživljavam kao istraživanje.
“Atomic Landscapes” su nastali iz svojevrsne mračne fascinacije nuklearnim oblacima, fotografijom toga vremena, općenito cijelom tom kampanjom i ozračjem kojim je svijet krajem 40tih pa tokom 50tih godina 20. stoljeća bio zaluđen. Željela sam dati određen humoristično ironičan komentar cijeloj priči. Tvornice su uslijedile kada mi je u ruke igrom slučaja došla monografija osječke šećerane pa zatim iz istraživanja procesa tranzicije koji su se odvijali na području istočne Europe tj. situacije u kojoj sam odrastala. Osim toga postojala je želja da povežem svoj rad s društvom u kojem živim i radim, ne bi li ga učinila sebi bližim.

Tvoje slike karakterizira realističnost prikaza. Možeš li reći zašto odabireš takav način slikanja i kada si razvila afinitet prema njemu?

Oduvijek sam željela slikati realistično. Na akademiji su me crteži nekako odveli u apstrakciju, naravno na to je utjecao odabir klase i profesora. Tada mi je takav način izričaja naprosto odgovarao. Razdoblje prije diplomskog je bio taj moment promjene u kojem sam odlučila okrenuti stranicu i uhvatiti se u koštac s onim što me oduvijek privlačilo. Bio je to izazov i isplatilo se.

Što je u najvećoj mjeri utjecalo na razvoj tvojeg slikarskog jezika?

Nemoguće je zanemariti utjecaje iz okoline iz knjiga, fotografija, filma, izložbi koje posjetim. To su sve elementi koji formiraju svijest o tome kako bih htjela da moj rad u konačnici izgleda. Moglo bi se reći da inspiracija nastaje kao zbir različitih vanjskih utjecaja i unutarnjih sasvim osobnih čežnji. Ovo potonje je nešto na čemu naglasak izostaje i nije toliko relevantno za ideju kojom se rad bavi.

Možeš li reći nešto o svojem akademskom obrazovanju, u kojoj mjeri ti je ono dalo neke relevantne smjernice za rad i profesionalni razvoj? U kojoj mjeri je ono korespondiralo s tvojim likovnim afinitetima koje si imala neovisno od utjecaja tijekom strukovnog obrazovanja?

Izuzev formalnog likovnog obrazovanja Akademija pruža jedno jako lijepo iskustvo u smislu rada sa kolegama i profesorima. Sve naravno ovisi od vlastitog angažmana i o tome koliko pojedinac želi izvući za sebe. Također to je jedna prilično hermetična sredina što ima svojih prednosti ali i mana. U klasi sam naučila kako se zavući u određeni pravac ali isto tako kako ga srušiti i krenuti u nešto sasvim novo.

Imaš li uzore u radu, umjetnike kojima se diviš/koje cijeniš? Što je općenito ono što najviše cijeniš u radu drugih slikara?

Cijenim perfekcionizam, jednostavnost, nepretencioznost, autora čiji je rad konstruiran na način da se obraća konzumentu s lakoćom a opet da ne podliježe banalnim rješenjima i idejama. Svi autori koji se drže toga su mi na neki način uzor.

Općenito, koje neke vrijednosti ili postulate imaš potrebu zadovoljiti u procesu slikanja da bi bila zadovoljna svojim finalnim radom, tj. slikom?

Prije nego što krenem raditi gotovo uvijek imam viziju kako želim da rad u konačnici izgleda i to mi je ujedno i nit vodilja prilikom procesa izrade.

Možeš li reći stav o položaju umjetnika slikara u današnjem vremenu u Hrvatskoj? Imaš li dojam da se on promjenio u odnosu na onaj prije tranzicije?

Mislim da se nije značajno promijenio. Naravno možda bi za ovo pitanje bio adekvatniji netko tko je djelovao unutar obadva razdoblja. Svako vrijeme sa sobom nosi određene promjene. Društvo je danas toliko ubrzano da to neizbježno utječe i na samog umjetnika. Financijska kriza koja nam je nametnuta također ne ostavlja pozitivan trend u životu mojih vršnjaka koji su sada u naponu životne snage i pokušavaju se ostvariti. Okolnosti su možda otežane ali opet i mogućnosti je daleko više kao i izvor dostupnih informacija. To su prednosti ovog vremena i treba ih znati iskoristiti.

Uz grupne izložbe, do sada si imala 4 samostalne izložbe. Pripremaš li neku sljedeću izložbu? Postoje li izazovi s kojima se suočavaš pripremajući neku izložbu?

Svaka izložba je izazov za sebe. Imam već u planu neke buduće projekte a u ožujku idem na jednu rezidenciju u Belgiju pa ćemo vidjeti kakvim će plodom uroditi nova iskustva.