If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Slovensko narodno gledališče : Svadba @ ZKM [REVIEW]

Posted on 07/04/2014 by LucijaK

U Zagrebačkom kazalištu mladih, u četvrtak 3.4. gostovao je dramski ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane u okviru ciklusa Europskog kazališta. Tekst „Svatba“ slovenskog dramskog pisca Rudija Šeliga realiziran je u režiji Jerneja Lorencija, redatelja čija je suradnja sa Zagrebačkim kazalištem mladih dugotrajna i uspješna. Predstava „Tartuffe“ koju je režirao u ZKM-u prošle sezone osvojila je Teatar.hr Nagradu publike za najbolju predstavu što potvrđuje Lorencijevu reputaciju kao jednog od ponajboljih slovenskih redatelja.

Rudi Šeligo pisac je postratnog razdoblja i smatra se jednim od vodećih figura u slovenskoj književnosti modernističke ere. Uz aktivno političko djelovanje, Šeligo donosi avangardne novitete u slovensku literaturu. Po uzoru na francuski nouveau roman u svojim se pričama koristi antipsihologizacijom i opisima. Dramu „Svatba“ piše 1981. kad ona doživljava i svoju prvu realizaciju u režiji Dušana Jovanovića u Prešerenskom kazalištu. Lorencijev odabir Šeligovog teksta upućuje na domaće dramsko stvaralštvo koje se u izvedbi prošloga četvrtka pokazalo kao nešto čiju vrijednost ne smijemo zanemarivati. U prikazu ljudskog odnošenja prema Drugom i Drugačijem, nerijetko se pribjegava doslovnosti. Problem netolerancije i manjka empatije u kazalištu se provukao kroz brojne predstave. U većini slučajeva riječ je o osudi koja je servirana na pladnju, upiranju prstom koje jasno odvaja crno od bijelog. Ono što bi se moglo definirati kao poetizacija jezika u Šeligovoj drami (koja je u skladu s navedenom težnjom pisca za antipsihologizacijom) odvaja gledatelja od tog prvog stupnja svijesti o nekom problemu. On se detektira unutar groteksnosti samog prizora, ne proizlazi toliko iz likova i njihovog naglašavanja samih sebe već se suptilno provlači u osjećaju koji drama utiskuje. Ono što likovi trebaju prenijeti tj. njihovu ulogu naziremo unutar kompleksnog spleta radnje i odnosa koji je ujedno i realističan i sasvim apstraktan.

predstava-3119

Neobična malograđanska skupina sastavljena od drvosječe Maliča (Gregor Baković), koji izbjegava svoju obitelj, Ciganke (Barbara Cerar), čiji su se ljubavnik i muž poubijali zbog nje, Šizofrenika (Aljaž Jovanović), Grobara (Matjaž Tribušon) i njegove bivše žene gospođe Korbar (Maja Sever) koji su u vječnoj svađi otkad je Grobar slučajno ili po mišljenju njegove žene – namjerno ispustio njihovo dijete u rijeku, Policajca (Vojko Zidar) koji je umirovljen zbog svojih sumnjivih aktivnosti te Taje (Tina Vrbnjak) ovisnice koja je rastavljena, besciljno provodi svoje nedjeljno poslijepodne u gostionici. U njihovu uobičajenu nedjeljnju letargiju ulaze „Božja djeca“, Jurij (Janez Skof) i Lenka (Nina Ivanišin), par koji se pod svaku cijenu želi vjenčati iako im to država ne dozvoljava. Jurij i Lenka su hendikepirani, Jurij fizički, a Lenka psihički, ali iako im radi toga društvo ne omogućava „normalni život“, oni inzistiraju, uvjereni da svoju ljubav ne mogu realizirati ako nisu vjenčani. U tome će im pomoći „nedjeljno društvo“ čija će se dobra namjera uskoro pokazati upitnom.

Gotovo nestvarni likovi „Svadbe“ pojačavaju tragičnost stvarnosti. Izmjene svakodnevnosti i kaotičnosti u predstavi koje su drastične i nagle ostavljaju snažan utisak. Početna slika jedne malograđanske sredine tako se brzo pokaže pomaknutom. Svadba koja je u prvom dijelu prikazana kao dobronamjerno „balkansko slavlje“ prerasta u neku drugu krajnost gdje je Drugi nasilno osuđen (prije nego su osuditelji sagledali sebe). Iscrpljujuće duga scena verbalnog i fizičkog nasilja nad Jurijem i Lenkom, u gledatelju zaista stvara mučan osjećaj. Želja Jurija i Lenke da budu „kao mi“ tako gubi svoj sjaj. Bezosjećajna tijela koja su iscjeđena poslom i obvezama, koja ne mare za patnju što nije njihova, što osuđuju svaki pokušaj za srećom jer su sama bez cilja u ovom svijetu… To smo „mi“. Pa tko bi poželio biti dijelom toga?

predstava-3113

Sam kraj predstave kojim se zaokružuje početna radnja u gostionici, nakon potresne svadbe, doima se suvišnim. Snaga utiska gubi se u tom iščekivanju nekog jačeg zaključka koji ne dolazi. Čini se kao da je redatelj htio tek prevrtiti film svoga rada te sve dovesti u neku mrtvu točku gdje je nužno spustiti zastore jer je predstava već počela promišljati samu sebe. Sve pohvale idu slovenskom ansamblu koji je besprijekorno odradio glumački dio posla. Sve u svemu, radi se o uspješnoj realizaciji Šeligovog djela koje vrlo lako pronalazi svoj prostor za promišljanje u današnjem netolerantnom svijetu.