If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Snovolovka Gretinog ateliera

Posted on 17/09/2013 by Vijuga

Kakav život želimo živjeti? Koje misli i osjećaje želimo pretvarati u osobnu stvarnost, potom i u stvarnost onih koji su s nama u doticaju? U našem najintimnijem centru, našem srcu, duši, što je to što nas zaista ispunjava osjećajima sreće i zadovoljstva? Što je to što nas pokreće, gradi, širi prostor percepcije u nama, rasteže osmjeh na našem licu, grije nam nutrinu, ispunjava nas osjećajem da smo tamo gdje trebamo biti?

Zašto mi je pogled skrenuo na tu “običnu” stupnjevito-plavo pofarbanu dasku na kojoj zagasito-crvenom bojom piše Atelier u Ulici Braće Vidulića na broju 41, u Malom Lošinju? Namamila me je kao moljca na svijetlo! U potrazi za lijepim, toplim, osobnim, pozitivnim daškom umjetnosti skrenula sam s tipično turističke pravocrtne rute tipa “drito na rivu”. Bolje sam se zagledala u najobičniju fasadu na kojoj je atelier čuvala jedna suncem okupana sasvim neobična maca. Baš kao svaka prava domaća mačka i ova je imala sva obilježja mačjeg klana, djelovala je mačkasto, samodostatno, ljupko. No to nije bilo ono što me je privuklo u prostor čija vrata čuva. Prije je to postigla njena prekrasna drvenkasta tekstura, plava od glave do pete kao da je u lovu za Jerryjem upala u kantu punu indigo boje u kojoj se namače hrpa tekstila spremnog za daljnju obradu. Iz te priče, na prvi pogled maca je izvukla deblji kraj, ali s obzirom koliko je mene razveselila i koliko će, uvjerena sam, uveseljavati druge, mislim da je ispala baš onakva kakva treba biti.

Što više reći? Promolivši glavu u njezin atelje, čudnovati i snoviti svijet pulsko-lošinjske umjetnice Grete Catele ispunio me je Apsolutnom radošću. Možda zvuči klišejasto i pretjerano oduševljeno, možda je i uvod u priču o mojem osobnom doživljaju Gretinog umjetničkog svijeta malo čunga-lungasto predugačak. No, kako bih stala u svoju obranu, probat ću eventualno pretjerivanje u izražavanju opravdati osjećajima koje je Gretin rad u meni probudio – osjećaj radosti, sreće, ushita, topline. Osjećaje koje mogu usporediti s onim koje bi vjerovatno pobudio jedan možda nekoć stvaran ili pak imaginarni scenarij koji bi postao stvarnost- poskrivečko zavlačenje ruku u vitrinu s bombonjerom “za ići u goste”, šuškanje njenih fensi zlatnih papirića koje odmataju inače nevine ruke moje malenkosti i preplavljenost čoko-milinom zabranjenog “voća”; nošenje roze boje od glave do pete na hladan zimski dan; slušanje Tajči mjuze nakon vrtića na starom tatinom gramafonu; igranje gumi-gumija u omiljenom parkiću; hruskanje kikirikija presvučenog u debelo odjelo karamele u čoko-kekso-sneku i pijenje sokića iz mini tetrapaka na slamku na prekrasan proljetni dan nakon što sam dobila 5+ iz školskog sastavka o tome što želim biti kad odrastem; skakanje u novim tenesicama između loptica skočkica koje se odbijaju svugdje ponaokolo;  slavljenje ročkasa u društvu dvije naj-frendice iz osnovnjaka; prisjećanje na činjenicu da me nakon kišnog i hladnog jesenskog dana provedenog u školi doma čeka mama s mirišljavim jabukama s cimetom koje se puše u pećnici i cvrlje pjevajući “zgrabi me promrzlim prstima, rastopi me gladnim ustima”; slušnje snježne tišine na vrhu snjegom zametenog brda kod bake na selu dok kristalići snijega nježno sipe, stvarajući prozirne biserčiće na prugastoj vunenoj kapici i vrhu nezinog raskošnog i šarenog debelog cofleka; sjećanje na toplinu u srcu dok me baka u kuhinjici, pokraj peći  na drva, čeka s velikom toplom šalicom domaćeg čaja od nevena i majčine dušice koji su ukrašavali njezin ljetni vrt. Itd.

Mogla bih nabrajati do preksutra sve lijepe osjećaje, misli i nizati slobodne asocijacije koje u meni budi rad zaigranih ruku mlade umjetnice Grete Catele. Osim što sam željela podijeliti svoje  oduševljenje njezinim dijelima, htjela bih malo konkretnije približiti nju, njezin umjetnički svijet i njezina djela. Osim zavirivanja u fotogaleriju s njezinim prekrasnim radovima predlažem vam da pročitate intervju s umjetnicom.

Kako nastaju tvoja dijela, što ih inspirira?

Mislim da bi najtočnije bilo kada bi rekla da moja dijela nastaju svakodnevno. Ipak, možda najviše dok šetam sama sa svojim psom ili sjedim uz more i gledam daljinu i slušam tišinu, zvuk valova… Tada se u meni događaju neopisivi osjećaji. Dolazi neki osjećaj mira ili pak nemira koji sa sobom nosi misli ispunjene daljinom, pitanja; što postoji iza svega, kuda putuju oni brodovi, danas su tu, a sutra, a more tako duboko, beskrajno, kakve tajne skriva…

Pročitala sam na jednom mjestu na webu da inspiraciju za djela pronalaziš u djetinjstvu, prošlosti, davnim vremenima… Čini mi se da taj prekrasan, rekla bih savršen, jako lijep, nježan i osjećajan svijet tvojih sjećanja i imaginacije nedostaje u svakodnevnom životu, koji je okrenut prizemnim potrebama i interesima, egzistencijalnim problemima koji osobe otuđuju od njihovih istinskih potreba i skladnih odnosa sa sobom, drugima i svijetom općenito. Da li te i u kojoj mjeri inspirira sadašnjost, neki njezini momenti, pojave, ljudi?

Današnje vrijeme, svakodnevni život, ljudi u njemu, kad izađem na ulicu osjećam kao da se izgubim u nekom kaosu. Svi jure, žure negdje, pričaju na mobitele, traže nešto, ali što to zapravo ni sami ne znaju. Toliko puta u mnoštvu ljudi, ja se osjećam sama. Moje misli otputuju na neko mirno, daleko mjesto. No ipak postoje momenti u svakome danu koje poželim stisnuti u šaku i zadržati u sebi zauvijek. Trenutak jeseni, kada lišće pleše na vjetru prije nego legne na tlo, bljesak sunca na moru, kao listići zlata koji svjetlucaju… Toliko ima ljepote oko nas, samo ako malo zastanemo i pogledamo oko sebe.

Zašto biraš kao medij u svojem radu drvo? Koje materijale i likovne tehnike koristiš za svoje sliko-skulpture i koje su ti najdraže?

Drvo biram jer je toplo, nježno. Naplavljeno drvo od kojeg radim gotovo sva svoja dijela biram jer je ono za mene posebno, poetično, drvo kojeg je more svojim “rukama” obradilo, drvo koje ima svoju priču. Putovalo je dugo da ga ja na nekoj plaži pronađem, odnesem kući i udahnem mu novi život. Što se tiče drva kao materijala za moj rad, tu stvarno postoji cijela priča.
Oduvijek se osjećam jako povezna s morem. Ponekad mislim da je more učinilo od mene ovakvu sanjarsku osobu kakva jesam… a kroz ta stara, odbačena drva ja dio tog sanjarskog svijeta mogu približiti svim ljudima.
Ne želim stvarati neku umjetnost o kojoj će pojedinci moći filozofirati, a neki ništa neće razumjeti. Ja želim stvoriti svoju umjetnost, a to znači da želim svoj život, svoja najljepša sjećanja, svoju radost zaustaviti na tren u svojim radovima.

Uz stvaranje svojih umjetničkih djela baviš se i predavanjem vezanim za umjetnost. Postoji li za tebe život izvan umjetnosti? Što radiš kada se ne baviš umjetnošću? Kako si odlučila baviti se ovime čime se baviš? Koje je tvoje formalno umjetničko obrazovanje?

Za mene ne postoji život izvan umjetnosti. Ne smatram da je umjetnost ili rad na nekom radu posao u klasičnom smislu riječi, jer onda bi to bio posao od 24 sata dnevno. Ja ako ne radim na nekom radu, onda smišljam ideje za neki novi. Obožavam raditi ovo što radim. Osjećam da mi to daje neki smisao, gledam na stvari iz druge perspektive, promišljam o svijetu, o stvarima koje me okružuju. To nije posao, to sam ja. Mislim da zaista nisam ja ta koja se odlučila baviti ovim, već je to nešto što je oduvijek bilo u meni.
Moj je izbor sljedio srce, nakon osnovne škole upisala sam srednju školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, koju sam završila kao kiparska dizajnerica, a potom je odmah usljedila akademija primijenjenih umjetnosti koju sam završila kao profesorica likovne kulture.

Lijepa u svojoj jednostavnosti mi je tvoja poruka “slijedi svoje srce”. Zašto baš srce a ne razum ili nešto treće?

Kada nas vodi samo razum, obuhvaćamo situaciju oko nas racionalno, realno, razmišljajući o situacijama i monolozima pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije, testiramo sve moguće opcije, biramo lakše puteve, a zaboravljamo da su naši osjećaji smješteni u grudima. U našem malom srcu sve počinje. Svaki osjećaj. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i tuga i bol. Ne možemo uvijek biti sretni, i tuga nas oblikuje. Mislim da bismo trebali biti u kontaktu s onim što zaista osjećamo, kako bi mogli pronaći svoj put i ići prema onom što nas stvarno čini sretnima.

Koliko ti je bitno imati svoj atelje, prostor u kojemu radiš i izlažeš svoja djela? Kako je došlo do njegovog nedavnog otvaranja u Malom Lošinju? Nakon 14. rujna atelje zatvara svoja vrata. Kakvi su ti daljnji planovi vazani za izlaganje tvojih radova, gdje ćemo ih moći vidjeti?

Ovo je prva godina da sam otvorila svoj vlastiti atelje u kućici moje najdraže none u kojoj sada živim ja. Presretna sam radi toga! To je bio moj san. Imati jedan mali prostorčić u kojem će moji radovi dobiti svoje mjesto, biti svi na okupu i stavljati osmijeh na lice ljudima koji ih dođu vidjeti. Sada, kako se polako približava jesen, atelje se zatvara, kako bi ja, polako mogla realizirati sve nove ideje, jer volim da se svakom radu posvetim kao da je prvi kojeg stvaram. Zimi se moji radovi mogu pronaći u nekim galerijama u Puli i Rijeci, a uskoro možda i u Zagrebu.

Primjetila sam da dosta izlažeš na handmade festivalima, no tvoji radovi bili su izloženi i na izložbama. Možeš li prenjeti djelić svojih dojmova vezanih za jedan i drugi vid izlaganja radova?

Pa i jedno i drugo ima svojih čari. Na handmade festivalima upoznate puno ljudi, raznih kreativaca, razmijenite ideje, to je ukratko doza kreativnosti na jednom mjestu. Mislim da bi takvi festivali trebali biti češći.
Izložbe su drugačije, ali osjećaj je divan. Izložbu duže spremam, pokušavam stvoriti neku svoju priču, da radovi prate jedan drugog, a kada sve to vidite postavljeno u jednom prostoru pod reflektorima, jedan rad do drugog, e tada se osjećam potpuno, kao da sam uspjela napraviti svoju vlastitu bajku koju mogu predstaviti ljudima. Kao da time mogu reći, život može biti san!

Što misliš o prezentaciji umjetnosti općenito preko weba?

Mislim da se danas previše toga stavlja na internet, nisam baš pobornik toga. Ima puno ljudi koji nemaju vlastite ideje pa gledaju fotografije tuđih radova i kopiraju u komercijalne svrhe, Nažalost, danas isto tako ako nisi na internetu, kao da te nema uopće, ali mislim da onaj tko želi doći do tebe pronaći će način da te nađe bilo kako.

Da li ti je teško odvojiti se od rada koji prodaješ?

Jako, jako mi je teško odvojiti se i rada koji mora ići dalje. Stvarno je. Svaki rad je prilično intiman, u svakog unesem dio sebe, dio mojih sjećanja, osjećaja, svaki ima svoju priču… Zato mi je još više drago što sada u svom ateljeu mogu upoznati osobu koja ga kupuje, pa promatram kako se netko odluči uzeti baš taj ili onaj drugi, kao da se pomalo zaljubi u njega, podsjeti ga na nešto i to mi olakšava prodaju. Kada znam da moj rad odlazi u neki topli dom, dragih ljudi. Tada osjećam mir.

I za kraj, postoje li neke neispunjene želje glede tvojeg umjetničkog stvaranja?

Želje uvijek postoje. Na nama je da ih pokušamo ispuniti sami sebi. To nas vodi svakoga dana naprijed.