If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Starica i more

Posted on 15/03/2016 by Introspekcija izvana

Trebala je Grguru još koja loša navika u životu pa je opet počeo pušiti, smatrajući da će to biti savršen šok i razgibavanje za krhko tijelo koje je držao u neizvjesnosti i strahu od najveće napasti, svoje malenkosti. Zaputi se u kiosk po nekoliko kutija cigareta. Želi se. Ima se.

Toplina, sunce, znojni ljudi i njegova škemba na uvid svima preko tanane majice. Prokleto bilo ljeto. Išao je za svojim poslom zadubljen u misli. Zadubljeno gledajući u tlo, pokušavajući  izbjeći zalijepljene žvakaće gume pod njim i razmišljajući o nedavnim zgodama, začu glas.
– Oprostite…
Bio je siguran da mu se Bog napokon ispričava radi svih onih nedobivenih srećki i loših poslova koje mora raditi u životu, ali glas je nastavio uništavati čarobnu ideju idile. Taj ženski, stari, duboki glas.
-Možete li mi biti oslonac do najbližeg kioska ili trgovine, kuk me još muči nakon nedavne operacije? Vidite, trebam kupiti baterije za fotoaparat.
Primijetio je odmah da gospođa nije odavde. Može biti zahvalna što je naišla na nekog tako pronicljivog poput Grgura. Bit će od pomoći barem koju minutu pa se udobrovoljio. Sva sreća da ga nije pitala gdje je najbliža trgovina ili kiosk. U tom bi slučaju morao vrijeđati njen osjećaj za orijentaciju jer samo slijepac ne vidi ogromne znakove koji upućuju na ispražnjavanje džepova. Nije baš majstor čavrljanja, bit će ovo neugodnih nekoliko minuta, znao je to. Gospođa se zahvalila i pošla s  Grgom.

Šutjeli su nekoliko sekundi pa je odlučio pitati ju jedino logično. Koju marku baterija preferira? Uvijek se dičio razgovornim sposobnostima. Upit joj se nije činio čudan. Poče odgovarati.
– Ma, ne znam točno koje, ako vas to zanima. Meni je važno da mi još ovih nekoliko dana što sam ovdje radi aparat pa da fotografiram to što stignem. Inače sam iz Kamanja, vraćam se prekosutra, moji dolaze po mene.
Bio je malo razočaran. Ne zato što nije znala marku baterija ili slično, nego zato što je već ponudila odgovor na iduće pitanje, odakle je. Takve ispraznosti otvaraju mnogo potpitanja, razgovor je mogao trajati sve do kioska bez neugodnih tišina. No dosjetio se, pronicljiv.
– I recite vi meni što tako lijepo fotografirate ovdje? Što vas je najviše impresioniralo?Grgur  je zapravo majstor razgovora, samo glumi.
– Uvijek isto, fotografiram ljude. Dolazim ovdje već godinama. Kad kažem godinama mislim na duže razdoblje, nekih dvadesetak godina, svakog ljeta u isto vrijeme. Ostanem nekoliko dana i to mi je dovoljno. Svaki put ispucam nekoliko filmova na ovdašnje ljude. Samo, sada sam i ja prešla na digitalac.
Rekla je to s diskretnim migom, kao da ju slijedi armija njenih čuvara, starih relikvija koji ne dopuštaju da se u ruke uzme išta od modernog svijeta, ali ona je vrckava i ponosna što ih je prešla. Bila je simpatična. Izgledala je kao moderna baka.
– Znači, uvijek isto? Mora da već imate puno tih fotografija?
Rekao je to malo patronizirajuće, nije vidio nekog smisla u tome što ona radi. Uvijek u objektivu jedan te isti motiv. Stari su to ljudi, ne može se pobjeći navikama.
– Imam, u ormaru mi stoji nekoliko albuma s tim fotografijama i još mnogo filmova koje nisam razvila koji čekaju u kutijama za cipele.
– Ne razvijate slike?
Sugovornika to nije čudilo, bilo bi prejednostavno da je samo rekla da ih spaljuje ili da ih prodaje na crnom tržištu ljubitelja dobrog kadra.
– Ne stignem, imam još mnogo hobija kao štrikanje, ples, bavljenje glinom.
Odmah mu je prošlo kroz glavu što umirovljenici mogu i umiju izraditi od gline, kakvi su to vrhunski predmeti za Moma-u.
– Sigurno ste fotografirali i nekog poznatog u tih dvadeset godina? – našali se Grgur, ponosan što živi u gradu u kojem ljeto provodi popularni hitmejker Zvjezdan.
– Puno ih je prošlo kroz moj objektiv, te poznate najmanje pamtim. Zanimljiviji su mi svakodnevni ljudi, oni duboko ukorijenjeni u ovaj grad, koji se kreću i nalaze na mjestima rezerviranim samo za vas lokalne.
– A kako znate da sam i ja lokalni? –
upita Grgur koji se „lokalnije“ osjeća u obližnjem selu nego ovdje.
Na što mu dovitljiva baka odgovori:
– Pa dvadeset godina dolazim ovdje, valjda znam tko je lokalan, a tko nije.
Rekla je to nešto ozbiljnijim tonom te je Grgur njene riječi pažljivije saslušao od svih onih prijašnjih. Ove su više zvučale kao kakva opaska. Čudan pristup od stranca na cesti. Zahladili su odnosi.
– Od svih lokalnih baš si mi ti upao u oči.
Gleda Grgur njene oči i pita se što joj je moglo upasti u njih osim mrene, sigurno ne on. Zamolio ju je da se koherentnije izjasni. No nastavila je po svom.
– Posebno ono ljeto kad sam te fotografirala kako plačeš na klupi. Ne znam što te tog dana posebno pogodilo i uzdrmalo, ali mene je, eto, dirnulo tvoje stanje pa ti se moram ispričati jer sam te ipak fotografirala u tom tvom trenutku. Fotografskim sam te aparatom tražila i narednih godina. I nalazila. Nasmiješenog, zaigranog, bijesnog, jadnog, samog, u društvu, pogrbljenog pod teretom vrećica. Ali uvijek  indiferentnog. Gledajući tvoje fotografije pitala sam se što tebe čini tobom. Šetao si peseka neko vrijeme, što je bilo s njim?
Grgur se nije snašao od svog ovog priljeva čudnih informacija pa mu se čitavo tijelo odlučilo za istinu.
– Uginuo je.
– Eh, i moj muž je. Umro, ne uginuo, događa se. 
Stala je razmišljati na sekundu, Grgur je gledao na sat, noć je pala i sunce svanulo. Baka se sjetila.

– Što je s onih dvoje s kojima si znao ljetima sjediti na klupi u onom vašem parku, piti vino i bistriti svijet oko sebe?
Padoše mu na pamet Rudolf i Rozamunda i sve te godine koje su neumorno provodili praveći se da su intelektualno superiorni u svojim razgovorima. Nije mu začuđujuće bilo to da se on prisjeća nekih fragmenata svoje prošlosti i svojih poznanika uz pomoć nekog njemu nepoznatog, nego to da u nečijem tuđem albumu leže fotografije njega. Vjerojatno više fotografija nego što ih on ima. Njegov život sagledan kroz nekoliko dana unutar dvadesetak godina od treće osobe. Krajnja nepristranost. Zar ne bi to svatko želio?!

– Vi ste me tako svake godine fotografirali, to nikako nije u redu. 
– Ma, sinko, sve su ti to lijepe fotografije. 

Grgur je razmišljao o svojoj prošlosti i o tome koliko su to uopće bili lijepi trenutci, a koliko nisu. O tome kakav je stav imao prema  njima, koliko se dugo nije prisjetio nekih stvari. Bio je u potpunosti smeten i  sav u tim fotografijama koje nikad nije ni vidio.

S mislima o svojem životu doprati poznavateljicu svoju do kioska. Ona je kupila baterije. Zahvalila mu se i otišla u potragu za nekim drugim kadrovima. On je kupio tri kutije cigareta i upaljač. Škembast se i znojan (nezgodno je kad se misli roje, a i ljeto je) odšeta do spomenute klupe. Sjedajući pomisli da je vrijeme za reviziju. Malu reviziju života. Zamišljen, nemirnih očiju, ozbiljan. Ovaj put nikako indiferentan.

S nadom da ga nitko neće fotografirati, povuče dim toliko žuđene cigarete.

Pas sličan njegovom starom ljubimcu prošao je parkom s vlasnikom. Grguru su se oči zasuzile. Bilo je to radi dima. Ništa drugo, tješio se.