If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Sunčana mladost

Posted on 15/03/2018 by Introspekcija izvana

Rotirali smo se neko vrijeme. Već prije smo naučili da težina nije smještena unutar tog jednog izokrenutog gledišta, nego sve leži na manjem pokretu. Mi smo zapravo bili izvrnuti i stajali smo poprilično sa strane. Nekima je kosa padala u oči pri pokušaju ispravljanja glave, ali shvatili su i sami da je uzaludan taj čin. Oba zapravo. Spartansko, hvale vrijedno, krivljenje vrata pa i micanje busena pramenova s plavih nam očiju.

Tri su faktora igrala glavne uloge u ovom dijelu dana. Nije se mogao izdvojiti ni jedan pretjerano. Možda jedino poredati po veličini i starosti.
Čekali smo još uvijek. To je bila veličina. Ona koja nas je tjerala da se pomaknemo s mjesta i zaželimo nešto drugo osim slike ispred nosova crvenih. Veličina čovjeka koji stoji na mjestu.
Mjerila se dvojako. Inertnošću ili brzinom, ne biste vjerovali.
Čamci su prolazili pored nas, dok smo promatrali jedan koji je bio jako prosječan i neočekivano bijel. Na njemu je stajao čovjek obučen u pernatu jaknu i kao kakav kip puštao je čamac da ga vuče skamenjenog. Prisutni je izgledao kao da klizi i hoda po vodi kad bi pogledali širu sliku.
Starost nije bila njegov problem, ali to nas uvijek vodi do vremena. Onoga koje provedemo lebdeći oko svih bitnih stvari koje su nam nebitnije od onih obaveznih. Mladost, vijeme i obaveze. Eh, mladost.
Mlađarija je promatrala ukipljena čovjeka u čamcu koji zaustavlja vrijeme, dok smo mi iskorištavali svoje vrijeme onako kako mlađarija to najbolje radi. Ljubeći se, koristeći lake opijate ili skačući u vodu.
Voda je bila glavni uzrok svega. Netko od prisutnih je ustvrdio da ne bi bilo ni nas da nije bilo vode. Drugi su mu se nasmijali, a pogled im se odmetnuo s onog koji stoji u čamcu na izvjesnog govornika.
– Ne bi bilo ničega bez vode, ej, zamisli ti to. Koliko je utjecajna. –
Slušali smo ga nezahvalno.
– Je, utjecajnija od Beatlesa. – nabaci opasku onaj s pramenovima.
Ušutjeli smo i ponovno usmjerili poglede prema onom čamcu. Sporo je prolazio, ali i dalje je ustrajao.
Voda se umirila, Vege su prestale zapljuskivati obalu te je ostala samo jedna. S čovjekom u njemu. Nije da u drugima nije bilo ljudi, ali ovo je bila ta jedna s čovjekom koji je zaboravio na vesla, motore. Samo se činilo da je na svom putu.
Možda ga je vrijeme vuklo? Ili voda? Nije bilo vremena u našim mladim životima da razmišljamo o tome, da preispitujemo razloge, ičije za išta pa i naše za ovo odmaranje. Smijali smo se sporadično ne znajući čemu.
Njemu nismo.
Netko je načeo sendvič, počela je serija kruljenja u želudcima. Promatrali smo taj sendvič kao nešto nedohvatljivo. Na jednoj strani sendvič, na drugoj čovjek u pernatoj jakni usred ljeta koji hoda na vodi. Koliko se razlozi promjene za velike odluke donesene pa tako i za onu da ćemo ga promatrati dok ne otpluta? I koliko je malo potrebno da se učini da čovjek hoda po onome po čemu ne bi smio?
Sendvič se mrvio, čuo se pljusak. Nije ga više bilo na njegovoj Vegi. Skočio je čovjek da se malo okupa. U jakni, mrtva lica.
Veličina onoga koji donosi odluku da skoči. S barke ili s ruba. To je bila ta veličina o kojoj ćemo nakon toliko godina slušati iznova i iznova. Stojan je žvakao sendvič i samo smo promatrali veliki krug koji se stvarao. Bio je jako intenzivan. Previše intenzivan za nas u to vrijeme. Krugovi u vodi, krugovi oko nečijih životnih odluka koje se čine tijesnima. Stojanovih ne, jer je jednolično žvakao sendvič i šutke zurio.
Gledali smo kako se voda smiruje i barka nastavlja svoj put bez jednog putnika. Nije nikome nedostajao pa ni barki.
Mladost je samo nastavila svoj put koji se činio tako važnim da se dovrši pa makar na nekom komadu drveta s kojeg se bježi i napušta ono što se steklo. Nije to bila naša mladost. Bila je to bista one veličine koja je skočila u tekućinu ispod sebe. Uronio je kao kakav kip.
Veličina portreta koji je uhvaćen na krivom koraku. Mladost nam nije bila veličina, niti nas je oblikovala u ljude, nego samo pripremala da trenutke dočekujemo drugačije.
Iz vode ništa nije izranjalo. Ni pernata jakna koja je sad bila zasigurno natopljena i slana. Još jednom smo bacilli pogled na Stojana, čoporativno. Ostalo mu je još malo čajne na povećem komadu kruha. Gledali smo studiozno kako skida salamu, proždire ju i baca kruh u vodu.
Kruh je tonuo i samo raspoloženje nam je tonulo s njime. Nismo znali zašto. Nismo se osvrtali na bistu koja je zaronila i više nije izronila. Pažnju je imao onaj dio mora gdje je kruh potonuo. Onako pohlepnim pogledima osuđivali smo jadnog Stojana i žalili za kruhom.
Bio je to pošten zalogaj.
Saša je rekla da bi bilo bolje da se bacimo u vodu. Sunce će nas. Svi smo ju šutke poslušali i jedan za drugim skočili. Srce nam nije stalo, mokre kose i s ono malo brade što smo imali plutali smo u vodi. I samo plutali na leđima bista koje su pod nama. Na leđima velikih odluka.
Mladost je bila proživljena.