If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
mg_4621

Teatar &TD: Teror tolerancije – Postoji li politički teatar u Hrvatskoj?

Posted on 07/12/2016 by LucijaK

U jeku ideoloških prepucavanja koja su zavladala hrvatskim cestama i Visokim domovima, medijskih upozorenja o kataklizmi u obliku radikalnog konzervatizma i desničarske revolucije, paradoksalno je slabašna kičma miliprocentnog dijela društva zvanog „kulturnjaci“ podnijela vatrene napade s prve linije ustalih ekstremista. Hrabri vitezovi u oklopu kulturnih radnika ujedinili su se borbi za vrijednosti s lijevog spektra političke ljestvice i u javni prostor stali deklamirati pojmove kao što su tolerancija, jednakost i sloboda na prosto zgražanje poreznih obveznika što su novonastali svjetonazorski prijepor ugledali kao priliku da nakon dugog mračnog doba izvlačenja državnog novca uklone dežurne „sisatelje“ s razmetljivih prsa majke Republike.

riječi : lucija klarik
foto : Damir Žižić

Na popisu nepodobnih našao se i redatelj Miran Kurspahić koji je i sam iskusio rapidni pad u hijerajhiji državne medijske kuće u blietzkriegovskom pohodu bez puno tragova i s mnogo prašine što ga je izvršila tadašnja uprava. U postolujnom stanju kada strasti još jedino uspijeva raspiriti Ivan Pernar, a dvoboj je ideologija razriješen terapijom ugodne političke sredine s licem Andreja Plenkovića (ili su barem tim postupkom dva tabora nakratko postavljena na klupe) Kurspahić odlučuje (auto)ironično reflektirati o parolama čovjekoljubive ljevice koja je do jučer grčevito upirala štitom „slobode izražavanja“ u njima paklene figure reinkarniranih fašističkih ljubimaca. Predstavom Teror tolerancije koja je imala „studenu“ premijeru u teatru &TD, Kurspahić – kada šačica umjetnika (napokon) prestaje biti državnim neprijateljem broj jedan – odlučuje prevrtiti film i demontirati te demantirati (?) slobodoumnu kulisu koja je uvijek (barem tako kažu) stajala u pozadini progresivnog i intelektualnog miljea i njegova života.

mg_5134

Ono od čega pri tome Teror tolerancije pati je sindrom koji prati gotovo svaki oblik hrvatskog kazališta koje se za sebe ne libi reći da je političko – samom tom odlukom da istupe iz uljuljane pozicije lažne neutralnosti, autorsko se društvo uživa samodopadno kititi tom progresivnom kvalitetom uporno apostrofirajući da svjedočimo rijetkom heroizmu hvatanja u koštac s nužnim zlom zvanim politika od kojeg se ograđuju i oni što nemaju dlake na jeziku. I predstava može početi! U odlučnosti da uperi svjetlo reflektora na sve masti kojima je premazana više ili manja lažna tolerancija vječito ugroženih boraca za istu, cijela će pozornica i odviše, gotovo zasjepljujuće sjati od (ne)suptilnih kritičkih i autoironičnih simbola pa će se tako i izvođači – kao utjelovitelji političkih figura – naći stražnjicama posjednutima na WC školjke. Lateći se premise o postavljanju fiktivne političke stranke na kazališne daske koja valja štogod reći o svojim univerzalno progresivnim idejama, Kurspahić u redateljskom izrazu djelomično podsjeća na najglasnijeg deklariranog kreatora političkog teatra ovog prostora – Boruta Šeparovića, slučajno se pri tome okrznuvši i o Šeparovićev projekt Budućnost je sada koji je uz svoje poetske razlike posegao za istim izvedbenim sredstvom. Kurspahićeva paradoksalno imenovana stranka, „Istina“ i Šeparovićevi voditelji Socijalističke Anarhije Hrvatske se, dakako, razlikuju u idejama koje očituju, ali vidno dolaze s iste polovice političkog spektra gdje Kurspahićeva „Istina“ doduše, svoju ulogu u kazališnom prostoru shvaća mnogo neozbiljnije, vraćajući i ono što misli i ne misli na sigurno tlo humora.

U nizu doskočica koje se prosipaju pred noge publike što zahvaćaju sav mulj društveno-političkih pop fenomena današnjice, stranka „Istina“ ostaje zaštićena tankim premazom činjenice da je to sve jedna igra floskula, show pripremljen za sve kojima je dosta dnevnopolitičkih zbivanja i istomišljenika jednako kao i onih s druge strane terena. Zaloga za progresivnošću ni u kojem slučaju nema – dok Šeparovićevi izvođači maštaju o nekom drugom političkom sustavu i suočavaju se s njegovim potencijalnim manama, Kurspahićevo maleno kolo počiva na sigurnom teritoriju nedodirljivog argumenta, „to je kazalište“. Dok Šeparovićevo društvo uporno muči pomanjkanje suočavanja s vlastitim licemjerjem, Kurspahićeva „Istina“ toliko eksponira Istinu da ona postaje svojevrsnom neistinom.

mg_4499

Reviju političkih floskula koja dolazi iz usta onih s „prave strane“ ideološkog nogometnog polja, Kurspahić u drugome djelu predstavu kontrapunktira uvodeći monologom vuka – Domagoja Jankovića teatralizirane likove iz fakcije: Caitlyn Jenner, Brigitte Bardot, Viktora Orbana i Johna Galliana koji su „slobodu izražavanja“ shvatili doslovno i pretvorili je ujedno u svoje oružje za javno i medijski odobreno deklariranje svojih zastrašujućih stavova. (Pre)cijenjena sloboda svoje kovčege seli s druge strane ograde i pretvara se u načelo što opravdava potrebe za nacionalnom sigurnošću i održavanju kulturno-etničke čistoće zapadnog dijela svijeta. No, i u svjetonazorskom zaokretu govornika Kurspahićevi izvođači u svojoj metodologiji ostaju isti – i dalje nam deklariraju, do zadnjeg zareza i točke preciziraju poruku koju želje odaslati prakticirajući demagogiju što se da svesti pod zajednički nazivnik „čovječanstvo je sranj*“. Uvriježeni stav hrvatskih kazališnih umjetnika da političko ujedno podrazumijeva i eksplicitno postaje kakvim prešućenim pravilom koje nikako da se prekrši. U mnoštvo buke što se stvara ono estetsko ostaje postrance, sama izražajna načela ni na koji način ne korespondiraju s političkom nazorom i namjerom, ona ostaju suhoparna i u službi parola ne promišljajući taj dvojaki sustav kazališta kao mjesta političkog govora i umjetničkog činjenja. Umjesto toga kazalište tek služi kao sredstvo koje preslikava diskurs političke ili medijske scene, ni na koji način ni ne zakoraknuvši da stvori vlastiti jezik i proizvodi kritiku izvanjskog svijeta iznutra, iz samog sebe.

Teror tolerancije kao politički komentar ili možda bolje rečeno, doskočica je samodostatan – on je neporecivo zabavan, umješnost redatelja kao što je Kurspahić i njegov prirodni osjećaj za humor osjetan je na svakom koraku, glumačka postava koja se već neko vrijeme okuplja oko njegova imena: Jakir, Jirsak, Barath Bastajić kao i na koncu, sam Kurspahić energična je i dopadljiva. U tehničkome smislu nema se mnogo toga zamjeriti Kurspahićevom timu, iskustvo je gledanja ispunjeno, na trenutke i prepunjeno sadržajem, ali ispod gomilanja materijala i uživanja u autorskoj dosjetljivosti (barem ako ste ideološki podobni za istu), nisam sigurna leži li mnogo više u novoj Kurspahićevoj predstavi.