If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Teškoće s izražavanjem: Postoji li svijet jasnih uloga? [THEATRE REVIEW]

Posted on 13/02/2015 by LucijaK

[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

L’homosexuelou la difficulté de s’exprimer ili u prijevodu Teškoće s izražavanjem dramski je tekst argentinskog pisca i karikaturista Raula Damontea Botanea, poznatijeg pod pseudonimom Copi koji je tijekom 60ih godina pa sve do svoje smrti u 80ima djelovao na području Pariza. Autora, zasada većinom nepoznatog hrvatskoj sceni i publici, na daske je odlučio podići Edvin Liverić u suradnji s glumcima Bojanom Navojcem, Deanom Krivačićem i Dadom Ćosićem te Vesnom Stilinović (koja se unutar predstave pojavljuje u manjoj ulozi), čineći to na pozornici Teatra&TD, neupitno najpodatnijeg za djelo tog pomalo kontroverznog, latinoameričkog stvaraoca.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”7268″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Iako u trenutku gledanja predstave postajemo dio mase koja se naziva „publikom“, individualnost svakog pojedinca koji sjedi unutar gledališta tek se djelomično isključuje kolektivnim činom bivanja i sudjelovanja u teatru. Samo sekundu nakon što se ugase i posljednja svjetla na pozornici te gledatelj ustane sa svog mjesta, on u potpunosti gubi osjećaj dijeljenog iskustva i doživljava povratak u lični „ja“ kojem se onda automatizmom nameće retrospektivni proces promišljanja o proživljenom odnosno viđenom. Omogućivši praizvedbu Copijevog djela Teškoće s izražavanjem na hrvatskoj pozornici, Liverić je, više nego što je uobičajeno, zazvao upravo gledateljevu individualnost da odgovori na pitanja postavljena na pozornici i prosudi što je ono što je viđeno.

U samoj najavi predstave spominjala su se imena povijesnih dramatičara kao što su Genet i Čehov, ali i pravci kao što je teatar apsurda. Nisu izostale ni suvremene reference među kojima su se evocirale i popularne, latinoameričke sapunice, ali i Eurosong. Sam plakat sastavljen od lica glumaca, obojanih u bijelo s tek pokojim simboličnim tragom boje, u vertikalnoj kompoziciji jednako kao i naslov „Teškoće s izražavanjem“, pobuđuje očekivanja u gledatelju da će se susresti s predstavom queer tematike. Konačno, sve je to autorska igra čiji su ciljevi djelomično i neizbježno marketinške prirode, no koja prvenstveno započinje svojevrsnu predstavu prije predstave gdje gledatelj teško sjeda na svoje mjesto bez pretpostavke o onome što očekuje. Bogatstvo pojmova što krase Teškoće s izražavanjem ironično se može povezati i s njezinim naslovom, uistinu postaje teško izraziti o čemu je riječ i kako opisati vlastito iskustvo nakon odgledanih Teškoća s izražavanjem u kojima u brojnosti elemenata i pitanja sve ostaje na individualnosti pogleda.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”7271″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]Navojec, Krivačić i Ćosić upuštaju se u igru sveprisutnog bijelila – zatočeni unutar kostima koji ne definiraju, prekriveni slojem bijeloga pudera, na pozornici koja se bijeli i čiji je jedini komad scenografije prekrivenim bijelim plahtama. U tom sveprisutnom bijelilu sve postaje i ništa i nešto: glumci se predstavljaju u ženskome rodu, ali njihov izgled intencionalno pleše na granici, a u spominjanju svojih promjena spola, često su nejasne slike koji je konačan rezultat operacija odnosno bolje rečeno – je li i promjena spolovila izazvala i promjenu spola te što uopće jest spol? Bijelilo, gdje se briše i ono što poznajemo kao osnove identiteta, autor naziva Sibirom. Slikom stvarnog lokaliteta on zaziva distorzirani svemir likova (prekriven bjelinom!) s kojim se susrećemo na pozornici, svijet gdje figure bježe iz nekog drugog sibirskog zatvora koji je ujedno njihov vlastiti, ali i zajednički. Poput Čehovljevih triju sestara (Copi ponajviše priziva Čehova u svom djelu istoimenom Irinom koju igra Krivačić kao i odabirom lokaliteta, običaja, a djelomično i jezika kakve prezentiraju njegovi likovi), tri se Copijeve gospođe i gospodična pouzdaju u život na nekome drugome mjestu, u egzotičnoj Kini gdje neće sloviti kao prognani.

Njihovi se međusobni odnosi razvijaju pod pritiskom odlaska, gdje saonice s vukovima očekuju putnike i prtljagu da ih prevezu do vlaka transsibirske željeznice. Iako se spominju imenice kao majka ili ljubavnik, iako se među personama trojice glumaca osjeća strast koja ponajprije buja u zaljubljenom liku Ćosića, ali i protektivnom liku Navojeca (oboje su svojim osjećajima usmjereni prema djetinjastoj i lepršavoj Krivačićevoj Irini), ni u jednome trenutku se ti odnosi ne ukalupljuju, konstantno preispitujući sami sebe i svoju poziciju gdje osim što nikada ne postaje jasno tko je stvaran, a tko lažan, nije ni jasno gdje je korijen onog otkuda potječe cjelokupna melodrama.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”7269″ border_color=”grey” img_link_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]U toj nemogućnosti komuniciranja uopće svijeta oko sebe, rađa se apsurd koji ne leži u jeziku kao takvome nego unutar uloga što ih pokušavamo jezikom opisati, a čije postojanje, zapravo, ni ne možemo potvrditi. Trokut između trojice likova, ne srami se svoje perverznosti, on ne sakriva svoje tijelo. Osim što se redatelj poigrava seksualizacijom tog seksualnog nedefiniranog svemira kao i golotinjom tijela, otvara ansamblu prostor za poigravanje s karikiranjem rodnosti njihove uloge koja potencira svojevrsni ironijski odmak. Iako Ćosić briljira u ulozi gospođe Garbo te u potpunosti iskorištava tu transrodnu melodramatiku, u određenim će trenucima od ostatka ansambla, isti postupak djelovati plastično. Ipak, doživljeno ne djeluje kao glumački propust – Navojec, Krivačić i Ćosić predano odrađuju svoj zadatak, uzdižući pomalo labav koncept Liverića na razinu više. U otvaranju pitanja i razigravanju tih narušenih granica, Liverić ne iskorištava dovoljno taj razlomljeni prostor gdje sve postaje moguće. Priča tih izgubljenih bića presijeca se ulaskom generala koje nalikuje na deus ex machina postupak i završava vlastoručnim odsjecanjem jezika Irine koje na najbanalniji mogući način zaokružuje predstavu. Liverić taj osjećaj banalizacije još više pojačava Krivačićevim teatralnim uspinjanjem na vrh zabačene scenografije koja kroz cijelu predstavu beznačajno očekuje taj trenutak.

Iako barata s mnogobrojnim poigravanjima kazališnim konvencijama kao što su muškarci koji igraju „žene“ što istovremeno priziva i zaboravljeno elizabetinsko doba, ali i aktualnu queer kulturu ili kao što je intertekstualizacija Čehova – ništa od toga ne provodi do kraja, s jedne strane ne dopuštajući liku Irine da zaleprša u nedefiniranost i nemogućnost očekivanja i uopće bijega, kao što to snažno čini Čehov, tako da njena „teškoća s izražavanjem“ ne proizlazi iz čina odrezanog jezika nego iz nje same, a s druge strane, ne dodajući dozu autoironije što ju podrazumijeva osobna igra s vlastitom seksualnošću i njenom definicijom, do kraja ni ne iskorištavajući tu karikiranost vizualnog identiteta predstave.

Neupitno je da je Liverić otvorio prozor u univerzum koji uvlači i koji ne ostavlja potonjeg bez dojma, ali se istovremeno gledatelj može osjećati zakinuto, ostavljen u pitanjima na kojima sama predstava nije postavila upitnik. Možda upravo ta poteškoća u definiranju onog što jesu Teškoće s izražavanjem ne proizlazi iz tih teškoća samih nego iz njihove nedovoljne nedefiniranosti i rasplamsalosti koja prisiljava na gledateljsko upisivanje, a ne iščitavanje.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]