If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

I tko zapovijeda vjetru da puše?

Posted on 19/06/2017 by Introspekcija izvana

Slušao je pjesme Gospodnje na svom prosječno preplaćenom laptopu i uživao. Reklo bi se čak da se i uživio. Slušao je svu tu Jahvinu produkciju i govorio si da samo pjesme o njemu mogu imati to uzvišenje, tako savršen omjer reverba na gitarama i vrhunski equalizirane vokale. Da, bijahu to glasovi iskusnih vjernika. Onih koji izgovaraju božju riječ već dvadesetak godina i nije im dosadila jer takvo što ne može i ne smije dosaditi čovjeku. Može ga samo uzvisiti do još većih vidika. U ovom slučaju da vidi preko Velebita. Crkvena klapa „Velebit“ izvodila je svoju uspješnicu „Pokaži mi put Jahve“ s Franjom Košticom. Poezija, čista poezija. Suza mu u oku dok je čitao komentare kako su ljudi pročišćeni samim slušanjem ovog remek djela. Pa još jedna suza.

Danas mu je krizma. Strašno je uzbuđen radi toga. Jedan trideset i nešto godišnjak voli si reći, u duhu Presvetog, da je zakasnio na svoju pravovremenu krizmu, te da su mu se oči otvorile kojih dvadesetak godina kasnije. Ipak Duh Sveti zna što je tajming.
Nevjenčana mu je supruga sjedila na terasi i ispijala čaj od kamilice. Oči su je boljele pa je smatrala da će joj čaj dobro doći. U kojem obliku, kakvoj konzumaciji, nije znala, ali imala je osjećaj da će progledati ako unese u sebe nešto tog milodara, tog lijeka.
Gledao ju je izdaleka krišom se spremajući i mislio – još malo, još samo malo bit ćeš grešnica, živjeti u Sodomi nevjenčanog braka. I za sebe je mislio isto. No danas se s radošću pogledao u ogledalo znajući da svemu dolazi kraj. Ubrzo će Jahve presuditi ovom užasu. Aleluja.
Čistu i uskoro posvećenu odjeću ostavio je na WC školjci dok se opraštao od drage. Ova je mislila da budući Posvećenik ide na posao, no malo je znala. Pokupio je svoje svete skute i izašao iz stana, ušao u auto. CD player se sam upalio. Zasvirala je „Ti si mene prvi ljubio“. Siniša se nasmijao. Sjetio se tko ga je prvi ljubio. Bio je to privatan smješak koji je skrivao od drugih. Ipak, Presveti ga je prvi ljubio. Osim Ivice na igralištu osnovne škole u prvom razredu, ali to je bila kategorička Ivičina greška. Siniša nije bio kriv što je u prvom razredu imao frizuru kao njegova tadašnja kolegica Sanja.

Nekoliko sati kasnije Siniša je stigao kući ekstatičan. Auto je jedva uparkirao, istrčavajući iz vozila zamalo je pao preko psećeg govanca, rukama je napravio znak križa preko istoga i nastavio siguran put prema svojoj Jezebeli.
Čula je otključavanje vrata unatoč bučnom usisavaču koji je ispustila iz ruke iste sekunde te potrčala prema Siniši. Vidjela je širok osmijeh na njegovu licu. Poslala ga je u mjesto odakle je došao prije trideset i neke godine i uhvatila se usisavača.

Gleda on u nju tako ponosan i govori joj:
Jezebelo moja, nema više života u grijehu, skrivanju!
Nije ona čula što je ovaj izustio pa je nastavila s prizemnijim stvarima umjesto osvrtanja na blagoslovljenog. Ugasio je usisavač. Prostrijelila ga je pogledom. Nije ni pitala zašto je došao ranije s posla. Bilo je bitno to što ju je prekinuo u čišćenju stana.
Jezebelo, nema više razbijenih prozora, svi psi su na lancima. Sigurna si napokon! – reče pobjedonosno.
Idiote! Opet si pio… – obrecnu se ona ne shvaćajući njegovu suptilnu referencu na oslobođenje svoje Jezebele iz ralja prognaništva i odricanja Jahve.
Ljubavi, moram ti nešto reći – klekne Siniša na jedno koljeno – sada se
možemo vjenčati, sada možemo pobjeći od ovog zemaljskog pakla,
od ove nevjenčane urote u kojoj smo tuđom voljom.
Gledala je Pomazanog, vjerojatno i previše pomazanog, približavajući mu se, ne radi ikakve afekcije, nego da osjeti miris rakije u njegovu dahu. Iznenadila se jer ništa nije osjetila.
Jesi li bio na poslu uopće?
Sasvim logično pitanjce na koje se moglo vrlo jednostavno odgovoriti.
Jesam Jezebelo, bio sam na božjem poslu. Dajem i otkaz ubrzo na dnevnom
poslu, posvećujem se bitnijim stvarima. Uštedio sam dovoljno novca za naše vjenčanje. 
Gledala ga je, slušala, nije joj bilo jasno ništa od onoga što ova budala govori. Niti su ikada govorili o vjenčanju, niti im je ikada smetalo živjeti kao normalni ljudi. Samo zaljubljeni i to je to. To je ono što bi trebalo držati dvoje zajedno, pomisli Jezebela. Čak je i sebe počela percipirati tako. S tim Izmišljenim imenom. Što joj uradi budala?
Gdje si ti uopće bio ako smijem znati? – zauzela je stav. To se traži s
ovakvima.
U svetoj kući, u svetoj kući, ljubavi. Primio sam pomazanje, krizman sam
napokon… Napokon!
Jebo te, idiota! – tako stilski i rječito izrekne nevjenčana žena tih nekoliko
glasova, trn oka njegovog. Tako lako je to izašlo iz njenih usta da mu se smučilo.
Kako možeš? Kako možeš govoriti takve riječi? Nisu te dostojne.
Nije on nje dostojan, pomisli žena koja se pretvori u ženku, a on u mlitavca u njenim očima.

Odmaknula se od njega, nogom pomaknula usisavač s puta kao da miče nedaće, kakve lijane koje su joj se omotale oko noge. Primijetio je to i Siniša.
Ubrzo ćemo živjeti u skladu s Duhom Svetim, nitko nam neće reći ni „a“. Bit
ćemo na onoj pravoj strani, a ne na ovoj prljavoj na kojoj smo sad. Koliko god ljubavi bilo u meni, teško je gledati blagonaklono na to. Nećemo više živjeti u neskladu, na Golgoti ovako prljavi. Samo pročišćeni i uzvišeni. Drugi će nas gledati kako smo posebni. A oni koji nisu kao mi, njih ćemo već nekako preobratiti. Sve te Jezebele i ovakve nevrijedne kao što sam bio ja.
Šutjela je dok je govorio o fikciji. Malo se i uplašila. Znala je da nekad nije sav svoj, ali sada kao da si je stavio u glavu da bude malo odlučniji u svojim sranjima koja imaju posljedice po ostale ljude. Po nju, recimo. Ne, tako ova Jezebela neće prihvatiti tok svog dana.
Može, može. Evo samo da se obučem. U pidžami sam, ne mogu pred srce
Isusovo ovakva.
Bio je zadovoljan što ju je konačno pridobio.

Krenula je u spavaću sobu i zatvorila vrata. Nedugo potom čuo se zvuk otvaranja prozora i vrisak. Siniša je pokušao otvoriti vrata, ali stolica koja je bila lagano prislonjena na njih, njemu slabiću, predstavljala je problem. Kada je ušao u sobu vidio je otvoren prozor, Jezebeline papuče na rubu istog. Suze su mu navrle na oči dok je hitao da vidi što je ostalo od nje nakon skoka sa sedmog kata. Zanimljivo, ali i najveće kršćane zanimaju ružne i nasilne scene. Stigao je do prozora, pogledao dolje, dvije su se suze odvojile od lišca njegovog. Na Sinišino iznenađenje dolje nije bilo nikoga. Siniša pogleda prema nebu…
Začu se jak zvuk lupanja vrata sobe te Jezebela izviri iza njih.
I debilu, gdje ti je Jahve da me tu spasi, da me spasi od pada sa sedmog kata,
od samoubojstva, od uganute noge, od puknutog nokta?
Nikad ju nije vidio ovako ljutu i rezolutnu.
Nije ni znao što da odgovori osim onih rečenica koje su mu se učinile kao obične floskule: „Vjeruj u Boga, nebeska ljubav je u njegovim rukama. On sve zna…“
Ali Siniša nije ništa znao. Samo je šutio. Pustio je svoju nevjenčanu ženu da se vrati usisavaču i nastavi svoj posao ostajući pokisao. U svoj toj strci krizmena mu je potvrda bila bačena na pod. Krizmanik je bio nasamaren. Zašto bi Jahve to dopustio? Ma, nije se ni pitao. Uhvatio se kućanskih poslova nakon što se presvukao. U tišini su izašli na balkon dok je ona i dalje unosila ljekoviti čaj od kamilice za oči kroz ždrijelo. On je gledao u daljinu. Pitao se tko zapovijeda vjetru da puše.
Na TV-u je počela vremenska prognoza.