If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Tomaž Pandur – Copy/Paste Dječaci

Posted on 15/07/2013 by Vijuga

Je li moguć spoj teatra i likovnosti i kako oni međusobno utječu jedan na drugi? Što ih spaja a što razdvaja? Što umjetnik redateljskog kova želi postići svojim likovnim izražavanjem? Što njegov rad govori o njegovom redateljskom pogledu, a što o likovnom? Što to govori o novoj generaciji umjetnika i vremenu u kojem stvaraju?- To su neka od pitanja koja se otvaraju izložbom poznatog slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koja nosi naziv Dječaci.

U središtu izložbe nalaze se slike Tomaža Pandura, na koje se tematski veže video instalacija Dorijana Kolundžije koja je ispunjena pokretnim slikama iz predstave “Medeja”. Na samom otvaranju izložbe održan je i performans “Zlatno runo” iz istoimene predstave u Pandurovoj režiji. Iz navedenog je vidljiva jasna simbioza teatra i likovnosti koju je u Laubi moguće vidjeti do rujna ove godine.

Centralni dio izložbe prezentiran je u obliku labirinta od panoa na kojima je izloženo tridesetak slika velikog formata. Sadržaj prvog i većeg dijela labirinta čine slike koje prikazuju dječake koji su sami ili u društvu uronjeni u vodu. Položaj njihovih tjela prikazuje levitiranje, propinjanje, zgrčenost u fetalnom položaju ili neki slobodan položaj oslobođen pokreta. Voda može simbolizirati prostor bezgranične slobode i podsvjesti, a uronjenost likova u nju može oslikavati mjesto i osjećaje suvremenog čovjeka. Čovjek je slobodan od rođenja, ima slobodnu volju, ali u današnjem vremenu brojnih informacija i mogućnosti njegova moć slobodnog izbora se smanjuje jer je sve teže donjeti odluku, opredjeliti se i pronaći stvarni smisao, pronaći bit. Tako se zapravo na današnje vrijeme slobode može gledati kao na vrijeme neslobode, pa sloboda postaje njezina suprotnost. Koja je posljedica navedenog za suvremenog čovjeka?

 

Pandurove slike podcrtavaju osjećaj izgubljenosti, nevezanosti za konktetno. “Slobodna” stvarnost koju može reprezentirati voda postaje “more mogućnosti” a čovjek koji je uronjen u njega u njemu se osjeća izgubljeno- pa levitira, u njemu osjeća bremenitost potrebe da se pronađe- pa se propinje, ili bježi u san- u fetalni položaj koji nudi prividnu sigurnost i naslućuje potisnutu želju za vraćanjem u skučenost majčine utrobe koja nudi stvarnu sigurnost.

Navedene slike su realizirane kombinacijom printova kadrova iz Kolundžijinog video rada, preko kojih je Pandur nanjeo slojeve akrila. Široki potezi boje kreću se unutar okvira plave, bijele i crne boje, koji printove pretvaraju u sugestibilne slike. Kao da se određenost i realističnost koju nudi fotografija ili zamrznuti kadrovi video rada ponovno redefiniraju nanosima boje, pokušavajući istaknuti emociju, iluziju, bit. U tom smislu, vidim vrijednost Pandurovog rada. Njegove slike same po sebi, u formalnom smislu ne predstavljaju neko impresivno djelo koje zadivljuje likovnim umjećem, jer ono nije vidljivo. Kako njegova prezentacija vjerovatno i nije poanta priče Pandurovih dječaka, smisao izložbe pronalazim u onome što njegovi dječaci reprezentiraju.

Labirint koji čine slike dječaka završava slikom velikog formata koja podsjeća na školsku ploču. Na njoj je prikazan kaos fragmenata- kaos sačinjen od riječi i brojeva ispisanih kredom, bijelih tragova boje koji sjeku crnilo ploče i zaljepljenih dijelova Caravaggiovih slika. Nestajanje u prostoru slobode koji prikazuje prvi dio izložbe kao da završava u kaosu mogućnosti, informacija i emocija. Preko puta te velike slike koja kao da prikazuje defragmentiranu stvarnost u kojoj je cijelovitost izgubljena u kaosu, nalaze se dvije velike crne “ploče” koje kao da pružaju mogućnost stvaranja dodatnog značenja- stvaranja smisla i izvođenja biti iz kaotičnog prikaza s druge stane zrcala.

 

“Što je bilo prvo, kokoš ili jaje”- pitanje je koje bi se moglo preformulirati u pitanje da li je kokoš jaje? Ili, da li je bit kokoši kokoš ili jaje? Da li je stvarnost iluzija? Da li je bit stvarnosti stvarnost ili iluzija? Da li teatar može biti slika? Izložba oslikava mogućnosti današnjeg vremena novih medija i novih mogućnosti, što samo po sebi predstavlja prostor slobode. No možda je ključan dio izložbe pitanje smislenosti takve slobode i njezine stvarne vrijednosti. Opipljiva realnost svoj najbolji iskaz možda najbolje može pronaći u teatru koji se odvija ovdje i sada, u realnom vremenu. Njegova trodimenzionalnost i ograničena mogućnost reprodukcije čini ga u jednu ruku jedinstvenim i neponovljivim iskustvom. Takva relanost može se doimati “neuhvatljivom”, pa drugi vidovi umjetnosti poput videa, potom fotografije i na kraju slike, mogu upotpuniti teatar, njegov realizam ali i iluzionizam. Smisao takve stvarnosti pa onda i Pandurove izložbe postaje propitivanje granica medija i istraživanje najboljeg načina za prijenos biti tj. emocije.