If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
tws 2015

Trash Will Smash / ArtuDitu / Smelly Feet [INTERVIEW]

Posted on 09/09/2015 by Culture Vulture

Trash Will Smash i ArtuDitu – jedan čovjek iz oba kolektiva. Jedan od desetorice iz prvog i jedan od trojice iz drugog. Za prijatelje Smelly Feet. Neprijatelja nema. Prvi put s ovim sam se mladim i talentiranim dečkom iz Zagreba susrela u Rijeci. I to online. Odmah su me zaintrigirali radovi koje sam vidjela i odlučila ih vidjeti te bolje upoznati i uživo. Kako radove tako i ljude. A s nekim ljudima se jednostavno skužite na prvu (kao i s radovima) – bez nekog posebnog truda. Baš je tako bilo i u njegovom tj. našem slučaju. Ostalo je povijest – između ostalog zapisana i na mojoj koži. Za sad samo jednom…

RIJEČI: Tena Škiljević

No recimo nešto i o njima – ekipi koja ne mari za identitet i ne pokazuje lice. Za njih priču priča nešto drugo. Dakle, Trash Will Smash čini grupa autora, među kojima su trojac ArtuDitu (Smelly Feet, Kopito Zla, Mop Hap) te umjetnici skriveni iza pseudonima Cao, Pilj, Džedaj, Cu i Bins, sve redom mladi i neafirmirani autori koji se upoznali nakon što su dugo vremena ‘hengali’ u Vinogradskoj 43, legendarnoj kući u kojoj je zapravo započela cijela ideja kolektiva. Iz kuće su otišli, a nakon druge izložbe skužili da je ono što im fali sloboda da u nekom prostoru provedu barem godinu dana. ‘Znaš ono – da možeš negdje doć pa tjedan dana ne dolazit i tak…’ kaže mi dok sjedimo na travi na Zrinjevcu i pijemo pive te nekako usput i spontano kroz razgovor prolazimo pripremljena pitanja. No bez obzira na to što za sad i dalje nemaju prostor u kojem bi mogli provesti dulje od dva i pol mjeseca  iza sebe imaju dvije izložbe. Već znaju i što žele od treće – žele da se sve što naprave pokreće. A baš taj perpetuum mobile u svakom pogledu im želimo i mi. Do tada pročitajte gdje su bili, što su radili i kamo idu – jer bitno je da se kreće. A bome se kreće!

Reci nam nešto više o dva nedavno završena projekta – gdje, što, kako, zašto…?

Zapravo se drugi projekt dogodio zahvaljujući prvom – Trash Will Smash izložbi koju smo postavili 20. lipnja u napuštenom prostoru u Ilici. Posjetila ju je i ekipa iz CirkoBalkana pa im je na pamet pala ideja da bi im baš mi mogli sredit prostor za njihov CirkoBalkana projekt koji se u dvorištu Pogona Jedinstvo i kluba Močvara održavao krajem kolovoza. Prostor smo sredili u cirkuskom vintage stilu, a bilo nam je super jer su za vrijeme dok smo mi slagali instalacije tamo u kamperima bili i ljudi s raznih strana svijeta – Francuzi, Argentinci… baš k’o u pravom cirkusu. Mi smo sklepali malu horor kuću u kojoj je bila projekcija, babu vračaru kojoj iz kugle možeš izvuć’ svoju budućnost, drvenog slona (jer nije lijepo imat pravog) i ostale cirkuske zele peke. E, da, napravili smo i svinju po uzoru na ljude koje inače pile u cirkusu. Doduše iz naše svinje je baš virila pila. I TWS izložba prije toga je bila super – našli smo mrak dvorište nakon što smo lokaciju tražili mjesecima jer je u ovom gradu s hrpom napuštenih prostora teško dobiti prostor za bilo što pa tako ni mi nismo bili iznimka. Uglavnom, prvo smo ušli u jedno dvorište iz kojeg smo vidjeli ovo. Na kraju smo ušli u taj drugi privatni prostor iza Črnomerca kod nekog lika u dvorište koje je bilo zapušteno. Lik nam je rek’o da ga možemo koristiti ako ga počistimo i to je bilo to – njemu je sve čisto i nakon što mi odemo, a mi imamo gdje napravit izložbu. Tamo smo proveli dva mjeseca. Prostor je ogroman, a tip je bio full cool – pomagao nam je i čak posuđivao alat. Ma super! Naravno, prvih mjesec i pol’ smo samo čistili, ali je i to bilo fora jer smo tijekom čišćenja naletili na neke papire i dokumente žene koja je tamo u tom prostoru na katu očito i umrla. Taj dio je baš bio brutalan jer fakat osjetiš taj neki spooky moment…

Da možeš, što bi promijenio u gradu u kojem živiš?

E na ovo pitanje sam se baš pripremio… Naš kaj bi promijenio? Promijenio bi ove odore koje nose policajci. To mi je baš užasno i ružno – uopće ne izgledaju spretno i opasno nego baš bezveze k’o neki poslovnjaci s kapama. E, a te odore bi dao tetama u pekarama jer bi to bilo baš simpa. Zamisli, dođeš u pekaru i teta ima onu značku? To bi bilo baš dobro! A policajce bi obuko u one poderane traper prsluke sa zakovicama jer to izgleda opasno, a i prolazili bi k’o civilci bez beda. I koševe za smeće bi ofarbo u zagrebački plavu jer su takvi i tramvaji i sve.

Čemu skrivanje identiteta? Jel’ to neka furka ili…?

Je! 🙂 Zapravo tako je sve nekao krenulo – crtali smo po zgradama pa se ne smiješ pokazat i na kraju je tak nekak i ostalo. To mi je i drago, a i zna bit fora kad sretnem neke ljude vani koji me ne znaju pa onda krene spika: uuu, imaš fora tetovaže, jel ti to radio netko iz ArtuDitu-a? Pa onda ja na to odgovaram: ma da al’ oni su ti šupci, nemoj ić kod njih, oni su debili… I onda to zna bit jako zabavno. Ali većina ljudi me zna jer je Zagreb ipak mali tako da tko zna mene zna i što radim. .

tws 2015 1
Kako si krenuo u street art i što taj pojam znači za tebe?

Taj pojam mi ide na živce. Zapravo to više ni ne radimo – sad kad nam se da isprintamo neke naljepnice i poljepimo ih i nekad nacrtamo neki zid ak nam se da, al sad da smo mi neki street artisti nismo uopće. Ta karijera je propala. A kak smo počeli? Pa počeli smo tak da smo se moj kompić i ja šetali gradom i bezveze šarali. Zapravo tada su svi crtali grafite, a ja nisam znao crtat ta slova i to mi je bilo dosadno pa sam crtao neke svoje gluposti pa sam nakon toga povukao i kompića i eto… Nakon toga smo napravili i Facebook stranicu s tim našim sranjima i onda su to tek ljudi vidli! Ono, ne vide na ulici nego tek kad imaš Face stranicu. Tad smo imali 15 godina (op.a. a sad imaju 20) i jedino što sam tada radio je bilo to da crtam doma stickere i lijepim ih po gradu. Al’ kad malo narasteš moraš počet radit da bi zaradio za kruh pa ovo pa ono i nekak to izgubiš. Al tko zna – puknut će nas možda opet pa ćemo opet krenut lijepit stickere. Sad nam se nekak ne da jer tih sat i pol’ koje imam u danu nekak rađe provedem na pivi nego crtajući po gradu nekaj kaj ekipa nit ne vidi ak nije na Facebooku. Al nisam ni ja skužio baš neke nove crteže po gradu kad smo već kod toga…

Je li crtanje po ljudima neki logičan nastavak crtanja po zidovima i papiru – kako je započela tvoja tattoo karijera? Što si i koga prvo istetovirao? Kako je tetovirati sam sebe?

Počelo je tak da smo ovaj kompić iz prošlog pitanja i ja isto sa 15 godina na Facebooku naletili na Aloha Tattoos ekipu iz Barcelone i na još jedne tattoo artiste iz Beograda i oni su nam bili super! Nije da prije njih nismo znali za tetovaže ali je sve bilo na istu foru – crno, sivo, tribal ili bogorodica. I kad smo vidjeli da te crteže kojima smo se mi smijali kad smo ih crtali po vani ljudi fakat imaju po sebi to je bilo to! Odmah smo zabrijali da moramo nabavit mašinicu i da krećemo. Naravno, za to nam je trebalo tri do četiri godine jer smo tada bili malo mali. Nakon toga nam se otvorila prilika i onda je samo krenulo – stali smo sa svime na pola godine i samo šarali ekipu. Dok još nismo imali mašinicu tetovirali smo se s iglom i tušem. I to u školi – ja sam išao na slikarstvo u Primjenjenu i tam smo se znali sjest u kut i pikat. A prvog sam istetovirao frenda Krušku u haustoru u njegovoj zgradi između sedmog i osmog kata – kao na polukatu jer nitko ne ide pješke. Svi idu liftom pa kao tamo je sigurno da nas nitko ne ulovi. A napravio sam mu mali križ. Čak smo zabrijali da je to pametno oprat s alkoholom pa smo otišli do mene da mu to zalijem rakijom jer nisam imao alkohol i onda smo to obrisali pa nije bilo više ničeg pa smo se vratili da ga malo jače ubodem… U svakom slučaju križ još i dan danas stoji tam di smo ga i nacrtali. I kad sam počeo radit s mašinicom isto sam prvo radio na njemu – Kruška je baš bio pokusni kunić. Istetovirao sam mu neku zmiju dok je on spavao na kauču. Mašinicu sam slagao dobrih sat i pol sigurno. A kak je tetovirat sam sebe? Pa dosadno… ne možeš se skoncentrirat skroz na rad jer te boli pa se štediš i nećeš se ubost kao kak bi nekog drugog… Uglavnom, dosadno je. Više volim sjedit, otvorit si pivu i nek netko drugi roka da ja to samo mogu trpit.

Treba li po tebi umjetnost biti formalizirana da bi nakon toga bila i institucionalizirana? Je li vrhunac karijere umjetnika to da njegovi radovi vise u galeriji/muzeju ili je veća umjetnost ostaviti trag na neki drugi način (kada je u pitanju umjetnost)? Koji je to? Što je za tebe umjetnost i doživljavaš li se uopće umjetnikom?

E smislio sam bio odgovor kad si mi poslala pitanja i na to. Na ovaj prvi dio. Full volim te riječi kaj dobro zvuče, a niš ne znače (smijeh). Ja ovo radim zato jer to volim radit i zato jer sam u tome na neki način zaglibio. Možda bi bio sretniji da radim u nekom bircu preko ljeta pa cijelu zimu studiram. Nemam pojma. Ovo me veseli i tu sam di jesam. Ne znam ni kud sve to vodi niti što ću radit za pet godina… Možemo se opet nać kad budem malo ozbiljniji pa ću ti odgovorit na ovo sve skupa… Znam da mi je umjetnost full glupa riječ. Kao prvo kad moja mama kaže to svojim frendicama za mene to mi je već nekak bezveze. Sjećam se da mi je još profesor u drugom srednje rekao, kad smo mi njega zafrkavali da je on umjetnik, da i on mrzi tu riječ. Nekak mi je to izlizano jer su danas svi umjetnici.

IMG_7163
IMG_8176
Jedan vas je novinar prozvao ‘budućnošću hrvatske likovne umjetnosti’ – kako to doživljavate?

Bio je simpa taj novinar. Lijepo je to čut – pogotovo kad piše na tak nekom novom portalu i ispod vidiš svoju sliku na kojoj ti se ne vidi faca ali ti znaš da si to ti… Hvala njemu kaj to misli i kaj je to napisao ali ja se baš ne doživljavam tak. Ima puno kvalitetnijih ljudi tu kod nas samo što smo mi možda taj Facebook napravili na vrijeme. Uostalom, ja sam bez cijele te ekipe ne bi ni dao nikad taj intervju.

Ostati doma ili otići van pitanje je sad… Gdje se vidiš?

Ja kad bi mogao birati imao bi kampicu u kojoj tetoviram i putovao bi po svijetu s cirkuskom trupom. I to bi onda bilo to. Imam svog pesa – malu Tintu (op.a. koja je najslađi pas u svemiru!) – i bili bi u kampici i sam bi išli okolo. I onda bi negdje na nekoj velikoj livadi digli šator i tamo bi radio skulpture i šarali bi se i bilo bi super. Ali u ovom malo realnijem životu znam da želim putovati i napraviti krug oko svijeta – želim vidjet sve! Ne znam dal bi se selio ali znam da ne bi htio biti ovdje zauvijek. Onako, pola godine tu pola tamo… Sad sam još tu – uređujem si stan tak’ da ću bit tu sigurno još neko vrijeme.

Najveće zablude i najveći treš koji si čuo o Artu Ditu kolektivu…

To sam se isto pokušavao sjetit kad sam čitao pitanja ali mi ništa sad ultra smiješno nije palo na pamet jer je toga bilo hrpu. Ovo kaj sam ranije reko – to da ekipa ne zna tko smo mi i onda sami po sebi pljujemo… To je među smješnijim scenama. Pogotovo s random nepoznatim ljudima.

Koliko je vremena trebalo proći od lijepljenja stikera po gradu do toga da imate izložbu – kako je izgledao taj vaš put afirmacije? Jeste li se trudili ili se to jednostavno dogodilo?

Prošlo je godinu ili dvije i nismo se previše trudili jer smo imali 15/16 godina pa nam je sve to bila zeka peka. Prva izložba ArtuDitu kolektiva je bila u Greti u drugom srednje mislim – taj tjedan Greta uopće nije trebala radit ali smo ju mi nekak uspjeli dobit. Nikog nije bilo nego smo mi sami čuvali tu izložbu, puštali si mjuzu i to. Cijeli dan bi sjedili ispred… I još smo kao zabrijali da ćemo imat neke radionice jer kao mi imamo neku publiku i to… Naravno, svi su došli na otvorenje nekaj popit i na zatvaranje pozdravit nas – i opet se napit. TWS je imao dvije izložbe do sada.

Kakva je općenito street art scena kod nas – eto nedavno je OKO u Laubi imala performans sa Severinom… Što misliš o tom projektu?

Rekao bih da je baš i nema. Street art scene jel… A OKO i Severina – meni ti je to super. Nisam bio jer nam je bilo dva dana do izložbe i bila je ful panika s rasvjetom, kablovima i svime kaj se inače ostavlja za kraj. A super mi je zato jer bi i ja volio imat priliku radit performans sa Severinom. Čuo sam raznih komentara, ali mi je cool jer Severinu inače vidiš na CMC-u i reklami za sladoled… I još kad znaš OKO – to mi je baš respect. Ja kad bi mogao birat tak nekog s estrade izabrao bi si Miroslava Škoru – ono, tetoviram ljude u velikoj dvorani, a Škoro pjeva. To bi bilo super.

Što radite kada ne oslikavate zidove eksterijera ili ljude?

Ja šećem Tintu, odem kod mame na juhu jer ne znam kuhat juhu osim one fini-mini i crtam nešto drugo. Super mi je što mi je svaki dan drugačiji jer nemam radno vrijeme i sve mi je nekak opušteno i kako ja hoću. Faks me ne zanima iako još uvijek zbog toga vodim bitku sa svojim roditeljima. Ali imam puno drugog posla – ne bi stigo, a i ne privlači me.

Budući Artu Ditu planovi…?

Početkom desetog mjeseca, tj. 1.10. ulazimo u sivu galeriju koja je zapravo bijela u Medici i imamo mjesec dana da od nje napravimo što hoćemo – dakle 1.11. je izložba. Naravno, nemamo ni najmanjeg pojma kaj ćemo crtat iako to da idemo unutra znamo već par mjeseci. Neki dugoročniji plan je i treća TWS izložba, ali o tome više nekom dugom prilikom.
I to bi bilo to… Pozdravljam sve u studiju i režiji!