If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Trentemøllerova mračna romantika

Posted on 09/01/2017 by Transmeet-BPM

Trentemøller – Fixion (2016)
Datum izlaska: 16. rujan 2016.
Label: In My Room
Zemlja: Danska
Ocjena: 7/10

RIJEČI: ALEN LALIĆ

Anders Trentemøller – je jedan od onih glazbenika koji svakim novim izdanjem teži postizanju novog i svježeg prizvuka, udaljavajući se od prethodnog taman toliko da se utaži kreativna žeđ, isproba nešto drugačije izvan okvira comfort zone-a a da se ne ode predaleko u bespuća glazbenih stilova koji jednostavno ne pristaju umjetniku.

Tako je i ovaj album uspio u tome, pogotovo jer se radi o četvrtom studijskom izdanju na kojem se i sam Anders udaljio od raznih kolaboracija koje su okarakterizirale njegov prethodni album Lost iz 2013. te cijeli novi uradak djeluje kao jedna intimna priča koja se odvija između članova grupe.

Album otvara One Eye Open koja se s Marie Fisker na vokalu jako dobro poklapa sa čitavim slojem instrumenata iza sebe i daje okvirnu ideju kako bi prvi dio albuma mogao zvučati – sanjivo, usporeno, ispunjeno atmosferičnim riffovima i žeščim udarcima bubnja, ili za one “nestrpljivog” uha pomalo nekonkretno i lijeno. Momentum se dostiže na River In Me koja služi kao svojevrsna electro-punk stanica albuma na koju se ustaje iz kreveta, bezglavo giba i zaboravlja na sve probleme oko sebe, a sličan efekt ima i Phoenicia koja slijedi ali je više razigranog i opuštenijeg karaktera, pogotovo pred sam kraj. Ugodno iznenađujuća My Conviction bi bila jedna od onih koja ostavlja mnogo prostora članovima da ju u svojim live izvedbama prilagode kako i u kojoj mjeri žele te joj prišiju ulogu Intermezza upravo zbog svoje nesebične melodičnosti. Prava kulminacija se čuje na November, Spinning i Circuits koje neodoljivo podsjećaju na mračnije osamdesete u obliku The Curea i Joy Divisiona, što i ne čudi s obzirom na to da je Trentemoller devedesetih sudjelovao u raznim indie rock projektima koji nerijetko crpe inspiraciju upravo iz tih bendova a to je nešto što ostavlja utisak mnogo godina i nakon prvobitne ideje. Slična je i Complicated kojom vlada potpuna melankolija i neizvjesnost i u koju mi se Marie nekako najbolje uklopila upravo zbog svojih pomalo uvrnutih vokala koji savršeno komplimentiraju glazbu a i obrnuto.

Posljednja Where The Shadows Fall podsjeća na neku filmsku scenu gdje brod plovi u nepoznatom smjeru, obavijen maglom i kreće odjavna špica, isto kao što i cijeli album ostavlja mnogo prostora i prilika slušatelju da ga svaki put iznova doživi na sretniji ili tužniji način ovisno o trenutnom raspoloženju.

Neosporivo je kako je Trentemoller ovog puta koristio mračniju paletu zvukova i melodija kako bi prikazao trenutno stanje svijesti i shvaćanje glazbenog pravca u koji ulazi i momentalno želi nastavit dalje, a “kud plovi ovaj brod” ćemo s oduševljem i ispruženih ruku rado dočekati, kao i svaki njegov nastup bliže ili malo dalje od nas.