If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Umjetni mir

Posted on 09/03/2015 by Introspekcija izvana

Jedna kapljica mu sleti na nadlanicu. Osjetio je bockanje i hladnoću koju ne bi trebao osjetiti od nečeg tako malog. Zagledao se u more, uzburkano vjetrom kojeg je nekoć vješto znao imenovati već po osjetu koji mu je pružao u kostima. Sada su ostali samo stari potpornji, bez imalo osjeta i empatije prema vanjskome, da podržavaju ovo što je nekoć podržavalo čitave dvije generacije. Generacije koje su se razbježale u bijeli svijet u potrazi za boljim životom. Svaki put kad bi se sinovi požalili na loš život koji im je priuštio, narodski bi im rekao: „Djeco moja, samo se nemojte svađati.“ Nikad ga nisu slušali i Bog zna da su se svađali.

Tako je mornar gledao svog protivnika, nekad prijatelja, a nekad brata i hranitelja. Osjetio je silinu mora i valova kako ga pritišću. Nije to bio strašan pritisak koji krši čovjeka na sitne komadiće, nego jednostavno pritisak sjećanja i takvog života za koji više nema interesa. Prislonio je ruke iza leđa jednu na drugu što je bio uobičajeni znak da će se njegovo prastaro tijelo staviti u kakvu takvu akciju i započeo je hodati.

Sjetio se kako je saznao za neke stvari koje nije nikad prije znao, neke pojmove koji su mu bili toliko strani. Znao je samo za tu vodu koja se razbija u još manje kaplje te ju brane satiru u pjenu. Bilo je to lijepo, tako gledati na život. No uvijek se sazna još novoga. Prije kojih tridesetak godina na brodu zaradi mornar ozljedu, porezotinu na podlaktici nanesenu samom sudbinom jer je vrijeme bilo da sazna što su neki širi pojmovi. I tako dođe do brodskog doktora koji mu je vidao rane i čavrljao s njim govoreći o vremenu, o banalnostima koje zapravo nisu zanimale ni jednog niti drugog, ali su bile tu samo da savladaju tišinu koja je bila protivnik svakog s ranom na ruci i svakog s lijekom kojeg pokušava darovati. Tako mu je doktor i darovao lijek u obliku pojma koji će mu okupirati pažnju ostatak života. Pričaše oni i dalje o tom bezvrijednom vremenu iako je tako nasumično i bespotrebno pričati o njemu. Čemu pričati o nečemu tako neizvjesnome? Razlozi za razgovore trebali bi biti samo stalne stvari. Nastaviše razgovarati, dotaknuše se mora i doktor spomene entropiju. Prokleta bila.

Spomene on raspadanje tih kapljica koje ih drže na površini, spomene neizbježno vrijeme koje je nepovratno u entropiji i još kaže da bi lijepo bilo sve to vratiti katkad. Mornar ostade u čudu jer je mislio da zna neke stvari o životu, da ih barem zna imenovati, ali ovako jednostavan pojam nije znao ošinuti riječima. Postavio je mnogo pitanja jer je to bilo jedino logično, nije dobio toliko odgovora, zaradio je jedino zavoj na ruci. I doktor se složio da je to sve što zna i da je to spomenuo samo da imaju razgovarati o ičemu. Izašao je mornar iz kabine s posječenom rukom u malo boljem stanju gledajući ju i shvaćajući, vjerojatno po prvi put, da se koža nikad neće vratiti na staro. Koliko god dobro zarastao ožiljak. Stajao je na palubi i slušao škripu željeza shvaćajući kako godine lome ovaj brod i da je previše vremena hrđao na pučini. Koliko god bio u lukama, na popravcima neće mu se vratiti onaj stari sjaj. Znao je u dubini duše da su se misli prenijele na njegovu suštinu, da nije zapravo stvar u ni brodu ni u ruci ni ožiljcima. Valovi su se stvarali niotkuda i nikako da bi i jedan od njih usporio ili stao nekim slučajem, to ga je počelo gristi. Ni jedan nikada neće napraviti korak natrag u vremenu.

Trideset godina nakon tog skromnog otkrivenja i dalje mu je isto na pameti svaki put kad pogleda vodu, ikakvu, vodu u čaši ili lokvu na cesti. Zato ih vješto izbjegava da ih ne bi uzburkao te je čak u stare dane razvio morsku bolest. Nikako ne želi da pomakne to nešto što stoji na mjestu jer tako barem izgleda da ne propada koliko god zvučalo apsurdno.

No jedna stvar ga je mučila više nego ostale, entropija ljudskih stanja. Sve ostalo su bile usporedbe i faze koje bi gledao kako prolaze. Ljudska stanja bi entropirala u najbržem i najfascinantnijem stilu. Kad kaže ljudska stanja mislio je ponajprije na odnose unutar svoje obitelji. Entropija njegove obitelji, entropija njegove bolesti. Smrt njegove žene. Nije bilo neke sreće u svemu tome. Možda da je drugačije gledao na sve bilo bi drugačije, možda da je bio rođeni optimist, no kako optimistično gledati na takve stvari. Čovjek si jednostavno nađe nešto što njeguje i onda se drži toga. Bila to obitelj, komad kamena ili ta entropija kojom pojašnjava i generalizira svoje i tuđe postojanje. U ovom slučaju samo si je otežavao situaciju no kako je mogao drugačije gledati na svijet kada je znao da je ovo istina. Naravno ako je entropija i raspadanje svega jedino što je tu za njega, onda je to istina, no znao je i on da nije to ono što je kritično za njegovo postojanje. Uvijek se nekako nadao da će se te lokve vode podignuti i raspasti u kapi kiše ponovo, da će primijetiti koji val kako ide unatrag. To mu je bila misija. Promatranje takvih stvari, traženje nemogućih situacija za koje je bio siguran da postoje. Zato nije ni htio imati udjela u tom raspadanju, samo ga je promatrao i nadao se. Nadao se kojem valu koji će oklijevati i jednostavno prkositi vremenu.

Otključao je vrata kuće svoje, prazne i stare. Odložio jaknu i ključeve i pristavio si kavu odmorivši noge na fotelji. U datom trenutku je osjetio raspadanje svog tijela, sve te atome, molekule kako stare, kako bježe na svoje strane, rastapanje nečega što je bilo na mjestu i ni jedna da napravi čudo. Ključanje vode ga opomene da je vrijeme da se ustane. Ovaj put nije razmišljao o teškim temama nego o pravom omjeru napitka dok je hodajući prema prozoru koji gleda na more u ruci nosio šalicu iz koje je njegova žena imala naviku piti kavu. Danas je slučajno uzeo baš nju.

Telefon je prekinuo njegov umjetni mir. Nakon nekoliko sekundi geganja podignuo je slušalicu. Nije se nadao tomu, ali sin je bio na drugoj strani linije. Razgovor je tekao usporeno, kao da razgovaraju dva starčića. Nije ni dugo trajao doduše, pitao je oca kako je dok je ovaj odgovorio – lagodno, bez ijedne brige sine. Bio je to i zaključak razgovora, tjedna rutina i nekoliko riječi. Pozdraviše se i zvuk spuštanja slušalice zaori praznom sobom.

Nije više bilo onog ožiljka na ruci no i dalje ga je pekao. Mučio se s dvojbom kako su neke stvari toliko bitne i prisutne iako ih ne vidimo, iako ih nema. Raspadanje i nestajanje u svom najboljem izdanju. I dalje je morao biti u svojoj potrazi držeći grčevito šalicu kao da mu je ona oslonac, a ne njegova ispružena stopala. Lijepo je bilo maštati. Vidio je more kako se diže i pretvara u kišu, u hrpu kapljica koje će napokon biti nedodirljive rukom, vraćaju se u oblake gdje i trebaju biti. Tamo gdje su i bile, gdje ih on želi. Vidio je ljude kako hodaju odjeveni u staru odjeću koja nimalo ne pristaje ovom dobu. Tako bi to trebalo izgledati rekao si je, no nije se htio zavaravati, vratio je sve na mjesto. Okrenuo se prema fotografiji sebe u mlađim danima sa ženom, obitelj pored njega. Simpatično mu je to izgledalo. U jednom jedinom trenutku prestao je kriviti vrijeme te je samo prihvatio da je star. Da je nastupila entropija njegove obitelji i da ju neće vraćati. Nisu to neke stvari oko kojih treba toliko dvojiti, ili se vrijeme igra s tobom ili jednog dana čuješ za neke pojmove i živiš po njima shvaćajući da je to pogrešno, ali ustraješ u tome.

Vjetar je razbacivao valove na sve strane, to se ne propušta, za stara vremena se okrenuo prema prozoru. Počeo je promatrati jedan val tamo u daljini kako se priprema sudariti s obalom. Približavao se izvjesno vrijeme dok se nije razbio. Starac je bio zadovoljan pogledom. Iza njega je uočio omanju nakupinu vode iza barke privezane blizu obale. Ispio je jedan gutljaj kave. Voda se približavala tom nemušto složenom komadu drva dok nije usporila te je val koji je bio naprijed oklijevao neko vrijeme da bi se par sekundi kasnije rasprsnuo u nju. Starcu se ozarilo lice. Okrenuo se oko sebe da bi zaustio nešto no prazna soba ga je dočekala. Samo fotografija žene na polici i ništa više. Shvatio je gdje je, da nije u nekom drugom vremenu. Nastavio je gledati kroz prozor. Odložio je šalicu na prozorsku dasku, otpustio je svoj oslonac i pustio da ga valovi nose.