If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
Cosmic Dancers

Unutrašnji prostor svijeta Vanje Trobić

Posted on 01/10/2013 by Vijuga

Izložbe mlade akademske slikarice Vanje Trobić koja se od 20. do 29. rujna održala u galeriji PM u zagrebačkoj Džamiji, bila je odličan povod za zanimljiv i poticajan razgovor o autoričinom unutrašnjem pogledu na svijet u kojem živi i kojeg propituje. U razgovoru saznajemo kakve ideje i na koji način prenosi svojim slikama, kao i mnogo toga što određuje vrlo specifični, vlastiti odnos spram umjetnosti i njegovoj ulozi u podizanju svijesti o pitanjima na kojima se temelje osobni/ unutarnji i kolektivni/vanjski svjetovi.

DSC_3701
Reci mi nešto o samom nazivu izložbe, kako je nastao?

Kao većina drugih, i ovaj je naziv nastao spontano, sazrijevajući u spletu promišljanja ideje koja me okupira i inspirativnih rješenja koje nalazim u drugim izvorima (glazbi i književnosti). Čitajući djela R.M.Rilkea naišla sam na stihove “Kroz bića seže prostor jedinstveni, unutrašnji prostor svijeta“ što me navelo da taj dio uključim u naziv izložbe. Naime Rilke nas upućuje na važnost unutrašnjeg putovanja, što mene posebno zanima. U tom smislu, unutrašnji prostor svijeta naznačuje metafizičku sferu, mitsko mjesto koje nas sve povezuje. Drugi dio naziva – Limbo/ Kristali vremena, naslovi su serija radova koje su okosnica ove izložbe.

Izložba je podjeljena na dva pola, koji se dijele na manje. Prvi je pol predstavljen triptihom Limbo, Mjesto moći te portreti Cosmic dancers. Drugi predstavlja diptih Vizije donjeg svijeta, slike Istočno nebo i U kristalnoj kući. Možeš li reći zašto i na koji način? Serija crteža i kolaža Kristali vremena na cijeli ciklus se nadovezuje i zatvara ga temom vremena i sjećanja. Možeš li reći što pojedini ciklus i slike koje ga predstavljaju sugeriraju kroz slike? Koja je njihova simbolika?

Triptih Limbo čini središnju cjelinu. Slike koje sadrži temelj su mog promišljanja o prirodi, pojedincu i društvu. Tako slika Fire on the mountain predstavlja opasnost po naše okruženje, naš dom – za svijet kao prostorno-vremensko jedinstvo. Jelen koji je prikazan simbolizira bogatstvo tog svijeta, a njegova rika vapaj za slobodom i upozorenje na prijetnju opasnosti. Sljedeća u nizu, slika Overture to the sun simbolizira naše vječito kretanje ka višem cilju i našu duhovnu dimenziju kojoj se uvijek vraćamo, koliko god ju pokušavali ignorirati (sunce je život, simbol povijesnih dimenzija). Living on the riverside slika je koja zatvara triptih; predstavlja život čovjeka u zajednici, pripadnost kulturnoj cjelini ali i otuđenost.Limbo se pojavljuje kao simbolički pojam atmosfere i stanja suvremenog čovjeka – bića zatočenog u otjelovljenom kolektivu ljudskog stroja određenog materijalnim sferama, u nemogućnosti individualnog izbora, otuđenog od prirode i vlastitog bitka.Diptih Vizije donjeg svijeta sljedeća je veća cjelina. U naslovu, donji svijet simbolično predstavlja ono sekularno, zemaljsko, primordijalno u čovjeku. Donji svijet je “mjesto” u našoj svijesti u kojem se individualna psiha susreće s primordijalnim arhetipskim strujama ljudskog postojanja i prirode. Shodno tome, ideja duhovnog limba idejno je povezana s tiv nivoom. Unutar te cjeline, slika Istočno nebo repetira temu povratka prirodi, čistoću prirode u odsutnosti ljudskog postojanja, dok slika U kristalnoj kući prikazuje pojedinca u proispitivanju vlastitog postojanja.Portreti iz serije Cosmic dancers prikazuju djecu izjednačenu u otuđenosti, bez identiteta svojstvenog pojedincu već novog čovjeka-stroja.Serija Kristali vremena, nadovezuje se na sve spomenute teme, zaokružuje ih i na svojstven način zatvara temom vremena i sjećanja. Mahom se radi o svijesti koja se više ne problematizira, ona jednostavno jest sama po sebi. Prema Jungu i njegovom suvremeniku Mircea Eliade, to je znanje zapravo drevno, iskonsko iskustvo pohranjeno i preživjelo u nesvjesnom modernoga čovjeka.

Tvoja dijela obogaćena su filozofskim načinom sagledavanja svijeta u kojem živimo. Da li je takav način promišljanja potaknut radovima tuđih  filozofskih djela (kojih), umjetničnim radovima drugih umjetnika, nekim drugim disciplinama poput psihologije i sociologije?

Naravno, moja su promišljanja potpuno potkrijepljena literaturom, kao i glazbom, mnogočime a da nisam ni svjesna. Ljubitelj sam djela Mircea Eliade i Bele Hamvasa, koje bi izdvojila jer su postavili temelj mog promišljanja i prije nego sam počela slikati. Od tada sam upijala sve srodno, s obzirom da me oduševljava filozofska antropologija, mitologija, povijest kulture i religije, duhovnost od iskona do danas. Također, inspiraciju ponekad tražim i u popularnoj kulturi – glazbi folka i progresivnog rocka 70-ih.

U tvojem radu pojavjuju se tri razine, koje možda najbolje opisuje triptih Limbo. Možeš li malo približiti ideju razina koje s epojavljuju u tvojem radu i navedenog triptiha. Kako je on nastao?

Tema triptiha Limbo zapravo se provlači i kroz sve druge radove; pojedinom slikom u triptihu prikazujem elemente našeg postojanja – prirode kao našeg okruženja, razvoja pojedinca te života u zajednici. Cjelinu sam oformila jer sam zaključila da su te teme neodjeljive. Možemo ih pojedinačno razmatrati, no neprestano se prepliću te sam ih stoga morala tako i prezentirati.

DSC_3719

Ne mogu objasniti zašto sam odabrala baš medij slike, naprosto to najviše odgovara mom temperamentu. Kao što neki pišu ili kroz neki drugi medij progovaraju, tako ja slikam. Oduvijek sam htjela postići da posredstvom svojih radova progovorim o stvarima za koje mislim da su vrijedne pažnje. Možda zvuči idealistički, no nikad nisam mislila da time mogu „mijenjati svijet“. To je jednostavno način na koji se trenutno najbolje znam izraziti.

Unutrašnji prostor svijeta je tvoje mitsko mjesto traganja koje nas sve povezuje. To je mjesto jako bitno u tvojem radu. Možeš li ga malo pobliže objasniti?

Kao što sam već spomenula, donji svijet odnosno unutrašnji prostor svijeta, mjesto je u našoj svijesti. Podrazumijeva se da posjedujemo moć kojom do tog mjesta možemo doprijeti i uspostaviti kontrolu nad vlastitim djelovanjem. Stjecanje samosvijesti i odgovornost pojedinca nešto je što smatram esencijalnim, pa tako traganje predstavlja usmjereno djelovanje.
U djelu Propast zapada Oswald Spengler nas upozorava kako civilizacija neprestano teži i traga za nedostižnim što čovjeka čini ultimativno tragičnom figurom. Koncept traganja odnosi se na „vraćanje“ u iskon, rakapitulaciju našeg postojanja. Mit o vječnom povratku priča je o budućnosti ljudske vrste u okvirima njenog razvoja – povratka prirodi i duhovnom putu, priča projicirana u bezvremenu budućnost, kako Mireca Eliade navodi u svojim razmatranjima fenomena mita. Na taj način i ja razmatram mogućnosti razvoja civilizacije te poziciju čovjeka u krojenju kozmogonije budućnosti.

winter meadow
u kristalnoj kući
Tvoje su slike, čini mi se, “očišćene” od viškova, nema prevelike naracije, a forme na slici u funkciji su kodiranja tvojeg pogleda na stvarnost i na stvaranje atmosfere. U prvom planu su jasno prikazani likovi životinja i ljudi te ilustrirani elementi koji podsjećaju na kompjuterski geometrizam, a priroda je neka kulisa koja kao da izmiče u apstraktno, u monokromizam, u blijeđenje i nestajanje. Možeš li nešto reći o navedenom, o tvojem stilu slikanja?

S vremenom sam slike odlučila pročistiti jer smatram da promatrača treba osloboditi tereta informacija kojima je danas svakodnevno okružen, a koje ga sprječavaju da slobodno promišlja i doživljava viđeno. Na taj način nastojim količinu informacija u slici svesti na minimum onih koje su potrebne da potaknu asocijaciju. Smatram da je upravo razliku između sadržaja i informacije potrebno naglasiti, jer često svjedočimo tome da se količinom informacija zamjenjuje ili čak dokida sadržaj. Slike na taj način funkcioniraju poput rebusa, što na svojstven način upotpunjuje atmosferu vizije ili snoviđenja.Izbjegavanjem mimetičkog, to jest doslovnog opisivanja prostora, pospješuje se „izlaženje iz vremena“, odmak od povijesnog konteksta i prošlosti, što potvrđuje transpovijesni karakter slike. Baš zbog toga prostor sam ne nalikuje ničemu prirodnom. Ljudsko viđenje prirodnog okruženja ionako je određeno fiziološkim ograničenjima oka, to jest pogleda.Pristup slici njegujem primjenom alegorije i montaže, nemimetičkom strukturom jezika. Tako se u radu tim tehnikama služim kao kolažem – u cjelokupnoj formi slike svi su dijelovi izrazito plošni i neukorijenjeni u prostoru u koji ih smještam, pa osim onih kolažiranih elemenata u tradicionalnom značenju kolaža – ljepljenja printa ili papira u boji na podlogu, na svoje slike gledam kao na megakolaže elemenata koji su porijeklom iz različitih medija i izvorno iz posve nepodudarnih konteksta.

kristali vremena
Imam dojam da je u slikarstvu današnjice kombiniranje tehnike jako često među mlađim autorima, te da je na neki način ono nužnost u smislu adekvatnog prikazivanja neke ideje koja progovara o složenom, 4D vremenu u kojem živimo, prepunom suprotnosti, obilja ali i svojevrsnog kaosa koji iz tog istog obilja proizlazi. Tvoje su slike često spoj kombiniranih tehnika, ne koristiš isključivo akvarel, ulje ili neku drugu slikarsku tehniku. Možeš li nešto reći o tehnikama koje najviše voliš koristiti u svojem stvaranju i zašto?

Neovisno o tome služe li se suvremeni slikari tehnologijom današnjice kao alatom ili ju direktno implementiraju u rad, smatram to legitimnim te se slažem da je to odraz vremena u kojem živimo. I s tim ne mislim samo na slikarsku tehnologiju, već i pristup internetu, uporabu kompjuterske grafike i tako dalje… Neovisno o podlozi, platnu ili papiru, gotovo uvijek kombiniram slikarske i crtaće tehnike – akril, kolaž, ink-jet print transfer i ulje. Od svih bi izdvojila ink-jet print transfer koji je zapravo specifičan za moj rad. Otkrila sam to sasvim slučajno, eksperimentirajući i poigravajući se mogućnostima. Za razliku od tradicionalnog kolaža koji podrazumijeva ljepljenje na površinu, ova mi tehnika omogućuje da na podlogu prenesem (transferiram) samo tintu printa, bez papira.

Reci mi molim te nešto o likovima djece, njihovim pogledima, o vodi s kojom su u kontaktu, u koju su uronjeni, o njihovim jezovitim pogledima i zastavama i rasteriziranom tijelu. Koja je simbolika iza navedenih prikaza?

Polazišna točka mog istraživanja transhistorijski je prostor u kojem djeca, simbol promjene i regeneracije, predstavljaju otuđenog i izgubljenog čovjeka u neprestanoj potrazi za smirajem u kaotičnom svijetu. U opisanim vizijama čovjek je, u odnosu na prostor i predmete u njegovom okruženju bez individualnih specifičnosti, što je naglašeno rasterom koji se doima rasplinutim i neopipljivim. Tako portretirane osobe svedene su na isti nazivnik, a pojam identiteta postavljen u prvi plan. Kao kontrast tome, motivi neljudske prirode, životinje ili predmeti, opisani su precizno. Zastave koje djeca nose predstavljaju njihov poriv da se ipak identificiraju u zajednici, da ostvare pripadnost. Ne činimo li to svi, na ovaj ili onaj način?

Dječji pogledi, koliko god djelovali iskvareno i jezivo, naglašavaju otuđenost čovjeka, kolektivnu zaslijepljenost koju nas uče prihvatiti još od djetinjstva propisanim načinima djelovanja i življenja.
Dodir s vodom uvijek uključuje obnovu; vode rastvaraju, poništavaju, pročišćuju i obnavljaju. Akvatička simbolika prisutna je u religijskim i svjetovnim tradicijama oduvijek. Na taj način povezujem propitivanje samoga sebe, duhovni i intelektualni rast pojedinca, sa poticanjem kvalitete života i neprestanim obnavljanjem znanja i svijesti o vlastitom postojanju.

Neki od tvojih radova su vrlo velikih proporcija, stječem dojam kao da me pokušavaju uvući u svoj svijet i/ili naglasiti bitnost onoga što prikazuju, na neki način djeluju kao prozor u svijet tvoje vizije stvarnosti odnosno kao njegovo zrcalo. Da li velike formate odabireš spontano ili s posebnom namjerom? Jesu slike velikih dimenzija na neki način povezane sa tvojim street art pogledom na stvarnost, namjerom da se posrednije stvori prisutnost umjetničkog pogleda na stvarnost ispred, oko nas i u samim nama?

Velike formate uglavnom biram s namjerom prezentacije u galerijskom prostoru. Načelno ne pristupam odabiru formata slike zbog iskustva slikanja na zidnim površinama, iako moje street art djelovanje dolazi kao šlag na torti. Te mi prilike dopuštaju intervencije u prostoru i rad na vrlo velikim površinama u čemu izrazito uživam, što ne znači da jednaku pažnju ne posvećujem i manjim formatima slika. Moji radovi variraju od minijatura 15×10 cm do velikih formata 210×180 cm.
Istovremeno mi je drago čuti da veći formati promatrača obuzmu na taj način, prizivajući u svijet koji slikam. To je svakako poželjno jer vjerujem da svi bolje reagiramo i lakše se poistovjećujemo s onim što je u realnim dimenzijama.
S te strane je zahvalno intervenirati u javni prostor, učiniti umjetnost dostupnom svima. Ako ništa drugo, radim to s nadom da će oslikavanje ogoljelih fasada ili derutnih prostora nekome uljepšati svakodnevicu. S vremenom možda približiti i demistificirati umjetnički svijet široj populaciji. Sudjelovanjem u projektima poput Muzeja ulične umjetnosti to se svakako potvrdilo.

Likovi životinja, jelena imaju istaknuto mjesto na nekim slikama. Zašto?

Kao što sam spomenula, u jednom sam trenutku poželjela priču o čovjeku (pojedincu ili zajednici) kontrastirati pogledom na svijet prirode. Motivi životinja simboliziraju bogatstvo prirodnog svijeta, čistoću i nevinost, u doslovnom smislu prirodnost. Također označavaju potrebu za povratkom prirodi – prirodnim resursima i organskim, analognim oblicima života. Ponegdje sam prikazala i ptice i vukove, no s vremenom su prevladali motivi jelena i srna.

DSC_3740
Da li tvoje slike nastaju spontano, pa njihov smisao u njima iščitavaš, dekodiraš naknadno ili prethodnim sustavnim promišljam neke problematike ili motiva koji te inspiriraju ili kroz međuodnos spontanog rada i razmišljanja? Kako uopće izgleda tvoj kreativni work flow? Što ga potiče, što ga koči?

Sve su slike do njihovog krajnjeg izgleda pomno planirane, iako nisam sklona raditi skice, bar ne onako kako se to od slikara očekuje. Skice ne crtam, već eventualno pripremam u Photoshop-u kolažiranjem inspirativnih elemenata (uglavnom fotografija) u koje ugrađujem te geometrijske grafizme. To uglavnom činim tek nakon što skupim dovoljno bilješki misli i zaključaka na određenu temu što mi uvelike pomaže stvoriti viziju koju kasnije prenosim u sliku.
Nerijetko se nađem u situaciji da se ne mogu određenoj ideji dovoljno posvetiti, pa me u tom smislu koči niz uobičajenih svakodnevnih obaveza… no zato, kada radim, preferiram izolaciju i cjelodnevnu posvećenost radu. Ponekad to ne uključuje samo slikanje i crtanje, nego proces sazrijevanja ideje promišljanjem i istraživanjem. Radim kod kuće pa sam neprestano okružena time, što je u svakom slučaju dobro, no s vremenom postane nezgodno jer zapravo neprestano radim to jest mislim o tome (smijeh). Slikarstvo je samotnjački posao…

Ova je izloba u jednu ruku nastavak izložbe Vizije donjeg svijeta, koja se u Zaboku održala početkom godine. Paniraš li sljedećom izložbom propitivati pitanja koja su okosnica i ove izložbe u PM Galeriji? Kada možemo očekivati neku novu samostalnu ili grupnu izložbu s tvojim radovima?

Sve izložbe koje sam ove godine izvela – „Vizije donjeg svijeta“, „Mjesta moći / S onu stranu zbilje“ i „Unutrašnji prostor svijeta: Limbo/ Kristali vremena“ – na svojstven su način, poput ciklusa, zatvorile postojeću tematsku cjelinu. Ne mogu govoriti o tome
ime ću se nadalje baviti, jer to tek predstoji, samo znam da će mi trebati dosta vremena da rasčistim um i pripremim nove materijale. Iskreno sam uzbuđena i jedva čekam raditi dalje, iako mi za početak treba kratak predah jer je iza mene godina neprestanog napornog rada i izložbi. Zato daljnje planove ne bi definirala – prepustit ću to vremenu, nikad se ne zna…

Prema suncu