If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Uzdah

Posted on 18/04/2017 by Introspekcija izvana

Sjedila je na kauču pred ugašenim televizorom dok ju je poluprazna soba gledala, nemarno povlačeći taj jedan sijedi pramen koji je ponosno stekla i pokazivala ga prema potrebi kao kakav ožiljak. Često bez želje da progovara o stvarima koje su natjerale tu njenu sjedinu da odbaci crnu boju i pretvori se u otpadnika ove glave.

Ustala se s namjerom da napravi ručak. Jedva se gurala kroz zidove, njeni su atomi postajali sve gušći. Prije bi mogla proći kroz zid ili dva no sad joj je trebalo snage da razbije sebe na komadiće, a ne njih na mrvice.

Hodala je kroz prolaze između dnevne sobe i kuhinje. Njen muž ih je napravio skinuvši vrata prije šest godina jer njegova draga nije bila tako umješna u prolaženju kroz ista. Često bi se sudarala s njima. I to je racionalizirala svojim lošim ili jačim atomskim stanjem. Čudno kako si ljudi opravdaju stvari za koje imaju razlog, stvari za koje su sami krivi, bile one sudbinske ili tako nevažne.

U kuhinji je stajalo neoprano posuđe. Nije kupila tablete za perilicu, a čitala je negdje da se manje vode potroši pri pranju suđa u perilici nego na ruke. Još malo racionaliziranja i izlika za jedan život. Nije znala koliko joj je dopušteno pa je pretjerivala. Išla je dalje i dalje. Nitko joj nikad nije ni rekao koliko smije izmišljati, koliko se smije pravdati, prisvajati išta, pa tako i ideje.

Završila je sa spravljanjem ručka u neko kasno doba, u neki gluhi sat u kojem se ručak ni ne bi zvao ručkom. Ma, ne bi se smio nazivati ni večerom, ali ona je spremila obilan obrok i sjela za stol. Jela je iz lonca. Napravila je ručak za dvoje, očekivano. Jer tu su bili njen muž i ona. Barem je mislila da je tu. Kad je završila s hranjenjem ništa nije ostalo u loncu. Obrok za dvoje bio je smazan. Onako kako to i pristoji dvama ljudima. Dvama odraslim ljudima koji su u naponu godina. Samo je stavila posudu u perilicu u kojoj nije više ni bilo mjesta.

Produžila je u sobu. Tamo ju je čekao krevet. Usamljen i neraspremljen s dva jastuka razbacana jedan do drugoga u različitim konstelacijama. Bacila se kao kakva ženska Godzilla na nj. Samo je legla i gledala u plafon neko vrijeme, podrignula i zaogrnula se dekom. Usnula je sama. Živjela je sama. Sama već pet godina.

Nije mogla zaspati. Ustala se i otišla na zrak. Gledala je s prozora očekujući nekoga, kao da će se sada baš u ovom trenutku pojaviti taj netko. Ruka joj je već bila spremna mahnuti mu. To je bilo bitno. Bila je spremna mahnuti mu na dolasku. Njemu. I na dolasku. Nikad se nije ni pričalo o odlascima. Nikakvim i ničijim. Stajala je dobrih sat i pol čekajući. Jer čekanje je jednostavnije od prihvaćanja toga da se ta ruka možda ni neće podignuti. Ili da će mahnuti nekome drugome, što možda ne bi bio pogrešan potez –  možda joj i odzdrave. No njoj to nije padalo na pamet.

Samo se okrenula nakon spomenutog izvjesnog vremena i razmišljala o velikodušnosti i sebičnosti. Svega oko sebe. O ljubavi. Ovom hladnom zraku koji joj dodiruje kožu, drskom jer ju dira, a ne smije. Smije biti samo u njenim plućima ako je to prijeko potrebno, ali ona bi radije zrak iz tuđih pluća u svojim plućima. Ona bi tuđa pluća umjesto svojih pluća. Mijenjala bi ih. I bubrege, i jetru, i sve organe. Ma sve uopće, samo da je netko drugi. Samo da je osoba koja treba biti. Zna ona koja je to osoba. Bog zna, jer je već dosadna i nebesima koliko zaziva tu žrtvu i promjenu bez imalo davanja sebe. A sve što je ostalo je sebičnost. Njena sebičnost. Ne onoga čiji zrak bi u svojim plućima ona htjela.

Sjela je onemoćala za stol i zapalila cigaretu. Pušila je one male smeđe cigarillose tako da je izgledala kao kakva krčmarica dok je bila nasađena na pola stolice čekajući neki smisao da joj se ukaže.

Krčmarica je nastavila s proždiranjem cigarillosa. Čuvši korake na trotoaru, ozarilo joj se lice. Bacila je opušak pored pepeljare i otrčala do prozora gledajući tko se približava. Zvuk koračanja je bio tako poznat. Daljina ju je mučila, točnije lijenost da stavi naočale, ali ovako je bilo ljepše. Jer jednostavno je znala tko je to.

Usamljeni koraci, baš kao njeni koraci u stanu, približavali su se sve više i skoro je vidjela sebe. Odnosno pluća koja joj nedostaju. Taj zrak koji joj je prijeko potreban da duboko udahne. Ironično, zrak je i počeo pirkati u trenutku kada je pomislila da joj se pluća ispunjavaju istim. Nije osjetila olakšanje. Samo je bila u nedoumici. Čekajući onoga kojega uvijek čeka. Koraci su s pripadajućim plućima, vjerojatno s pripadajućim plućima, prošli i sve su se manje čuli.

Nije mogla vjerovati. Je li se možda zabunio, je li mu zaista trebala mahati kroz noć, je li ju zaboravio? U miru je ugurala svoju veliku glavu u stan i vratila se u kuhinju. Stala je nasred i nije se micala. Samo je htjela taj komad sebe, samo je željela to nešto da ju ispuni. Samo je željela prisvajati, asimilirati. Imala je potrebu da stvari budu po njenom, iako stvari jednostavno nisu tako jednostavne za shvatiti. Nekad ne može biti po krčmaričinom. Nekad i ona mora shvatiti da je zrak rezerviran i za drugoga, da je sve tu raspoloživo za cijeli jebeni svijet. Voljela je psovati. Pokušala je shvatiti sve te grandiozne ideje. Nisu se dale u njenu glavu. Nije mogla podnijeti dijeljenje ljubavi. Dijeljenje onoga što je nekoć bilo pored, a sada je raspršeno, sada je… pitaj Boga gdje. A samo je morala shvatiti da ju sebičnost priječi od tog velikog dubokog uzdaha. Onoga koji napokon ne opterećuje, nego baš suprotno – oslobađa. Pobjeđuje sve te nevolje razmišljanja i pizdarije na koje je navikla.

Digla je slušalicu, okrenula samo njoj znan broj i usred noći počela se žaliti.
Tu sam ja, ali nema ljubavi. – kaže ponosno.
Sebična kravo, kako možeš i na sekundu pomisliti da je nema. Stvari ne nestaju samo tako od sebe, a pogotovo takve stvari. Jebala te pluća i drugi organi. Zrak je svugdje oko tebe, samo se trebaš potruditi jače, jače da ga udahneš. Zaista si nevjerojatna. – spreman ženski glas očitao joj je bukvicu očito naviknut na ovakve kasnonoćne pozive. Sočnim vokabularom pokušala joj je pojasniti neke stvari.
Dobro. Čujem da si budna.
Ti si me probudila, kravo!
Oprosti. – čuo se tužan glas s ove strane slušalice.
Nema veze.
Čujemo se.
Čujemo se.
Tako je završio razgovor. Neznana osoba trenutno joj je vratila malo razuma u glavu, dok se ova zabrinjavala nekakvim organima. Dok se ova zabrinjavala oko vlastite sebičnosti ne puštajući život da ju uzme za ruku i uputi, da ju vodi negdje. Nije se davala tome. Nije ni namjeravala.

Sjela je na stolicu pored perilice. Gledala je u onaj prljavi lonac. Voljela je taj lonac. Sjetila se raspremljenog kreveta i tih pet godina. Sjetila se tišine koja je bila prekinuta nedavno. Vrijeđanjem, doduše, ali neka. Ostao je samo osjećaj sebičnosti. Nije ga znala umanjiti. To je bilo to. Voljela je ona psovati i nasamo, naučila se. Pa kaže krčmarica: „Jebo sebičnost!“ Barem je moja i tu je. I dalje joj je nedostajalo zraka. Odškrinula je prozor još malo pa pripalila još jedan od svojih cigarillosa. Bila je sama. Razmontirane psihe. Samo je željela još taj jedan par pluća da čuje kako udišu isti zrak. Izdahnula je hrpu dima, ugasila svjetlo i ostala sama.