If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Vrijeme u dvoje

Posted on 17/05/2018 by Introspekcija izvana

Vrijeme mu uvijek bijaše problem. Općepoznato za njega.
– Ljubavi moja, naše godine, kako to lijepo zvuči. Kad se sjetim nečega što je bilo prije nekoliko godina i shvatim da si ti unutar tih godina… Naše godine. Ne bih nikako drugačije. –

Gledala ga je što to priča i mislila da je lud. Kakve godine, kakve to gluposti izlaze iz njegovih usta? Ali nije se obazirala. On je samo pustio pjesmu na koju je nakalemio njeno recitiranje i pojačao ju. Nije ju voljela toliko. Možda radi svog glasa. Posve nepotrebno nevoljenje nečega organskog.
Bio je zafitiljen u ekran laptopa i gledao kako trake pjesme idu sekundu za sekundom. Gledao je u to vrijeme, te riječi njene koje su se iskazivale u sinusoidama, u hertzima. Sve je shvaćao. Ona ni nije toliko. Samo je slušala i čekala da pjesma prođe. Ne jer je imala nešto protiv nje, nego je ona taj sramežljiv soj.
Dignuo je glavu nakon što je pjesma završila i počeo govoriti.
– Znaš ljubavi moja… – uhvatila se za glavu.
Koliko god bila sramežljiva, nije voljela patetiku. Ali on je. Volio je sve. I patetiku i sramežljivost, i vrijeme koje mu više nije predstavljalo problem.
– Sjećaš se kad smo bili u Rijeci, kad smo šetali po terminalu? A sjećaš se Opatije, kad smo fulali bus?
Svega se sjećala, ali je odlučila šutjeti.
Pustio je drugu pjesmu. Ovaj put malo poznatiju, nego onu u kojoj je njegova draga imala glavnu ulogu. Pjesma također o vremenu.
Nije mu mogao pobjeći. Vremenu u koje se zaljubio. Zaljubio se u nju i u vrijeme koje je prolazilo dok su bili zajedno. To isto bi mu nekoć predstavljalo muku. Sada se samo nadao što sporijem prolasku takve sile da što duže osjeti njen dodir i dodir vremena na koži svojoj.
– Kako su to čudne stvari, jelda? – upita on nju mirnim glasom, čak je zvučao kao da zna nešto o ičemu.
– Koje stvari, ljubavi? –
– Ma to vrijeme, i mi i sve oko nas kako se mijenja ovisno o nama. –
– Ništa se ne mijenja, to smo samo mi. –
Samo mi, pomislio je. Oni koji su promijenjeni unutar tih nekoliko godina. Koliko se čovjek promijeni i voli više, više i želi. Zna da je nešto što si zada u glavi odluka bivanja istoga. Te misli nije dijelio s njom jer je znao da će ju zamoriti. Uzimala je jogurt iz hladnjaka dok je on tako s nogama na stolici razmišljao o prozračnim stvarima s laptopom na krilu koji mu je svako malo padao s nogu.
Pjesma je svirala i odvijala se po planu. No više nije bio bitan taj plan, nikad nije ni bio bitan. Linearno vrijeme. Ili ono koje je nekakvo drugačije. Svejedno mu bijaše. Bitno je bilo da je provedeno s pravom osobom. Bitno da ga je učinilo drugačijom osobom. Kao što mu pjesma govori. Učinilo je da voli više. Sebe, neke tamo gluposti sitničave, vrijeme… Ali nju, nju je volio odmah.
Znao je da će se vrijeme potruditi da napokon učini nešto hvale vrijedno.
I bio mu je zahvalan.