If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Zakašnjela istina

Posted on 17/12/2016 by Introspekcija izvana

Prelazio je zebru i držao se obilježenog dijela jako pažljivo, pogledavao je u tih petnaestak metara lijevo i desno da ne bi izašao iz područja sigurnosti. Pristizao je u veliki prodajni centar. Jedan od onih koji svaki grad danas mora imati ako ne želi biti nazvan pripizdinom. Njemu je bilo svejedno što ne živi u pripizdini. Svladava vrata koja se zbunjujuće okreću, zatočuju po nekoliko ljudi i napokon izlazi iz njih. Ukrcao se u lift za osoblje i krenuo u tminu.

Sat je otkucao osam sati i dok su jutarnje sunčeve zrake milovale njega kojeg se toliko očekuje, debeljko se ukazao pred potrošačima onako nasmijan kako svaki Djed Mraz mora izgledati. Rekli su mu da ne odgovara na pitanja odakle je, to je zabranjeno u ovom gradu, u ovom centru svijeta. Rekoše mu i da je zabranjeno prisjetiti se nekih osobnijih trenutaka, tragičnijih stvari iz života pa je i to pustio iza sebe, nije da ih je imao toliko. Rekli su mu na intervjuu za posao i da mora iskazivati euforiju i govoriti kojekakve stvari djeci, njihovim roditeljima. S time je imao problema.

Naš Djed Mraz imao je problema s time da djeci kaže da će im se ujutro samo tako pojaviti pod borom ono što oni i roditelji sugeriraju da hoće. Čak i ako se to pojavi, imao je problem s time da tvrdi da je to njegovih ruku djelo. Propitkivao je oduvijek iskrenost i ispravnost djela i riječi danih, jer za njega ona koja su dana nekom djetetu ostaju zauvijek. Ta zamislite samo kako će se to odraziti na njegovu budućnost. Nije htio ispasti lažac.
Sjeo je na svoje prijestolje i omraženi su mu patuljci prišli te se ponašali kao pomoćnici. Malo se znalo, ali u ovom poslu, odnosno u njegovoj verziji Božića, nije podnosio patuljke. Više ih je smatrao vrtnim patuljcima, nekim ukrasima koji paradiraju okolo dok on laže svima oko sebe. Vrtni patuljci i patološki lažljivac.

Ignorirao je prvoga do sebe dok mu je ovaj nešto pokušavao pričati. Djed je samo povikao
– Dajte mi sljedećeg!
Ovi ostadoše u čudu jer Djed nije još ni počeo s poslom, a već govori o nekim sljedećima, ali počeli su propuštati djecu u redu i prvo se popelo na njegovo krilo.
– Pomakni se, na koljenu si mi.
Djed je odmah izrekao svoj stav dok maleni anđelak ni prstom nije mrdnuo.
– Sljedeći!  uzviknuo je Djed.
Patuljak mu priđe i kao da su u nekakvoj tajnoj agenciji, ne dao Bog hrvatskoj, počne mu šaptati.
– Ali ne možemo tako, pogledaj, mali plače, imat ćemo problema s roditeljima.
– Sljedeći!

Djed je bio nemilosrdan. Djetešce je počelo plakati zlatne suze, nebesa su ga pomilovala te je odjednom u duhu blagdana ušutio. Samo je ušutio. Predivna tišina.
Roditelji su glasom najiskusnijih koledara zaprijetili tužbom i odšetali iz trgovačkog centra.

Djed pogleda svoje sluge patuljke te mu oni brže bolje na krilo natovariše još jedno dojenče. Pogledao ih je kao da su mu u naručje stavili vreću brašna koja ima rupu pa mu brašno curi po čizmama. Naime, pelenica je procurila pa se djetešce popiškilo njemu po hlačama, a i nije moglo izraziti svoje želje.
– Dobro, što je ovo?
– Djedice, maleni se želi slikati. 
–On se želi slikati, njegova mater želi da se slika. Jadno će dijete imati traume, možda će misliti da sam mu otac, treba mu objasniti. –
 Budalo crvena!  uzvratila je gospođa.
Pokupila je svoju božićnu vreću brašna. I dojenče.

Djed je u tom trenutku počeo razmišljati o umanjenicama i kako je sa što više umanjenica mogao otjerati ovu nemilosrdnu majku i njeno dojenče s koljena svoga. Možda – majčice, vaše djetešce se upiškilo po mom koljenčetu, nosite ga u mali ku… Tu se prekinuo, štoviše, šaljivo mu je bilo ovo. I ta situacija. Ali samo njemu, jer su ga svi gledali u čudu kako pauzira u prostoru i gleda u daljinu.
Što, Djed ne može razmišljati? Mislite da mora biti stereotip praznoglavog debeljka. Znate i ja čitam!
Nakon izljeva bijesa okrenuo se prema najbližem patuljku koji je čačkao zube. Rekao je da kaže rulji da ga nešto pitaju.
– Ali Djede, stalno te nešto pitaju, to je normalno.
– Ne. Ne!
– Neka me pitaju nešto intelektualno.
– Što, koliko anđela stane na vrh oštrice?
Patuljak se pokušao našaliti na što se Djedica naljutio u svom svojem bijesu.
 Kakva oštrica, ti to provociraš?
Počeo je grčevito hvatati rubove svoje stolice i tapecirung koji je više izgledao kao sa sjedala kakvog Yuga.
– Odvedite ga! – zaderao se slavodobitno. Nije kreštao u prazno jer su pred njim stajali ostali patuljci i roditelji s djecom čineći namrgođenu gomilu čekajući i dalje disciplinirano u redu. U daljini se čak prešetavao i zaštitar. Djed je imao svoju publiku.

Ponovio je još jednom da odvedu nesretnika, ovaj put umjerenijim glasom, no namjere su mu bile iste. Drugi mu se sluga, koji je bio poprilično visok, nekih metar i devedeset, približio i upitao što želi da naprave s ovim koji voli skupljati anđele na vrhu oštrice. Djed se polagano okrenuo prema izrodu vrste, ovom divu s kojim se vjerojatno nitko nije igrao u školi za patuljke, i samo znakovito klimnuo glavom. Gulliverovu sinu ništa nije bilo jasno. Odmaknuo se pa se opet brzo vratio Djedu na uho.

Mraže, ne možemo se rješavati patuljaka samo tako.
Debeljko nije vjerovao svojim ušima. Dva su ga dijela ove rečenice zasmetala. Naravno onaj u kojem je naznačeno da ne smiju smaknuti bijednog patuljka, ali ovaj mu je drugi, u kojem je bio oslovljen kao Mraz, bio trn u debelom bedru.
– Rekao sam ti da me zoveš Djede! Gdje ti je disciplina?…
Izrekao je te riječi gotovo kao da se predaje, pomalo razočaran u ovaj blagdanski duh.
Ustao se s autosjedala, njegovog velebnog i glorificiranog prijestolja i slučajno je nogom pomeo par kutija koje su glumile božićne darove. Sasvim prigodna slika koja će se urezati u sjećanje ove djece te će im pomoći da zanemare darivanje svoje djece te zamrze sve što ima veze s ovim presvetim vremenom. Djed je ostvarivao svoju svrhu.

Počeo je koračati između kulisa i roditelja, kretao se sve brže dok nije nastupila faza trka. Prolazio je pored zadnjih roditelja koji su imali dijete u rukama i uzeo ga poprilično nježno. Majka je bila u šoku. Nije bila u stanju odoljeti Djedici te mu je zato prepustila svoje zlato. Djed je trčao prodajnim centrom s omanjim primjerkom djeteta u rukama vičući da ima patuljka u rukama, da su sve to patuljci. Svi oko njega. Otac i zaštitari brzo reagiraše, već su pohitali prema otimaču razloga za sreću, zaduživanje, prodaju auta i posuđivanje novaca od zelenaša da bi ga se izdržalo kroz fakultet jer će zlato inače upasti u loše društvo.
Lov je trajao još kojih tridesetak sekundi dok je majka suptilno dovikivala
– Udari luđaka!
Muž se okrenuo prema njoj u trku i rekao
–Hoću!
Svi su ostali zbunjeni ovim javnim dogovorom o nasilju tako da se sve pomalo usporilo, zajedno s progoniteljima i onim koji bježi.

Zaštitar, a ne otac primio je dijete na što je Djedica stao postrance i zatvorio oči držatelju malog dragulja. Otac je skočio prema Djedici, no shvativši da ga kakvim nezgodnim udarcem može pomaknuti s mjesta i samim time pomaknuti zaštitara koji drži njegovo dijete jer mu Djedica sasvim racionalno drži oči zatvorenima, odlučio se za jedini logičan potez, udarati Djedicu vritnjacima i nogom u guzicu.

Bila je to poprilično aktivna scena koju je djetešce uljepšavalo. Vidjelo se da je mladi zaštitar spreman za očinstvo. Ostala se rulja nezadovoljnika počela približavati i kao dobri samaritanci raspletali su ovaj čvor veselja, ljubavi, blagdanskog raspoloženja dok se Djedica manično počeo derati
– Djed Mraz ne postoji, ne postoji!
Rulja ga je počela udarati i naguravati te se sve manje vidio dok su pripadnici reda i mira počeli pristizati. Ovaj je i dalje vikao, a kako ga je masa prekrivala samo se čuo
– Ne postojim! Ni ne vidim se više!

Neki su sa strane pljeskali misleći da se radi o kakvom performansu, većina je išla za svojim poslom.  A ostali su pitali patuljke kada stiže sljedeći Djedica.