If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
sven_naslovna

„Zapisivanje snova zeznut je posao“: Intervju sa Svenom Popovićem

Posted on 11/05/2015 by Ervin Felić

Nebo u Kaljuži je debitantska zbirka priča Svena Popovića, autora koji vrlo brzo postaje važno ime suvremene hrvatske proze. Kad kažem suvremene, zaista to i mislim jer se radi o tekstu koji pokazuje potencijal odmaka od trenutnih obilježja hrvatske stvarnosne proze opsjednute politikom i prošlim vremenima, u korist izvornijeg, čak djetinjeg pristupa ljepoti, individualnosti i ljubavi – što već samo po sebi čini ovu knjigu vrijednom pažnje. Unatoč svježini stila, priče odišu dekadencijom nekih prošlih vremena, ali bez upadanja u nostalgične tlapnje i najbolje teku uz soundtrack starog rokenrola Ramonesa, Smithsa, Pipsa i Velvet Undergrounda. No, ono što je najbitnije reći za Popovićevu zbirku priča, a to kažem iz pozicije autoriteta zbunjenog čovjeka u srednjim dvadesetima, jest da je ona trenutno najrelevantniji tekst za generaciju rođenu kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

RIJEČI: ERVIN FELIĆ
Zbirka nesumnjivo ima snažnu autobiografsku crtu i svatko tko zna tebe prepoznat će i tvog protagonista, Eliasa. Koliko ima tebe u Eliasu?

Kako sam trenutno u fazi pisanja o onome što poznajem i proživljavam nekako je logična bila odluka da pripovijedam u prvom licu, tako da ima mnogo mene u Eliasu. Opet, kako su priče nastajale u razdoblju od posljednjih dana tinejdžerstva do sredine dvadesetih u pričama se nailazi na više Eliasa. Nadam se da nisam onaj Elias od dvadeset ili osamnaest godina.

Elias je jedan od onih likova s kojima nisi načisto još dugo nakon što ispustiš knjigu. Njegova arogancija i intelektualno razmetanje frustriraju i najstrpljivijeg čitatelja, no svatko tko je ikada bio zaljubljen poistovjetit će se s njime u sekundi. Da su Stephen Dedalus i Adrian Mole imali vanbračnog sina zajedno, to bi bio Elias! Ili je to barem moje mišljenje, u kakvom si ti odnosu s Eliasom, svojim aliasom i glavnim likom, pogotovo sada kad postoji dostatan vremenski odmak otkad si ga prvi put stvorio?

Frajeru, tebi je jasno da na neki način pričaš o meni? Drago mi je što te nije ostavio ravnodušnim, ako ništa. Za Molea se slažem, totalno, serijal njegovih tajnih dnevnika mi je uz „Sunčanu stranu radijatora“ Igora Čumandre bio jedan od glavnih utjecaja u nekim ranijim fazama pisanja. Djelomično se slažem i za Dedalusa. Iako ti to nije neki kompliment, znaš? Dapače. Trenutno na Eliasa gledam kao na balavog frenda kojeg na neki blesav način iznimno volim iako je arogantan bez pokrića i djetinjast, dobro, djetinjastiji od mene. Malo mu zavidim što si može dozvoliti toliku dozu bezbrižnosti.

Frajeru, odakle ti ideja da ti pokušavam dati kompliment? Zapravo ni jedan ni drugi nisu baš pohvala, ali su mi obojica pri vrhu liste omiljenih likova. I mislim da bi obojica na ovakvo pitanje reagirali s „gdje ti je tu kompliment?“…

Jasno ti je da ti neću više pristajat na intervjue ako nastaviš biti ovako bezobrazan. Izvlači te to što su ti ova dva pri vrhu liste omiljenih likova.

Glazba je esencijalan dio tvoje proze. Od stihova Modest Mousea, Repetitora i Nežnog Dalibora kojima otvaraš priče, preko Eliasovih uleta baziranim na Smithsima i rasprava o Strokesima i Velvetima, do ambijenata obojanih „mračnom erotikom Massive Attacka“, u tvojim pričama je često atmosfera sugerirana glazbenim odabirom. Pa da se izrazim tako komparatistički, što sluša tvoj implicitni čitatelj dok čita Nebo u kaljuži?

Dobru muziku.
Detaljnije? Moj implicitni čitatelj je u ranoj dobi otkrio rokenrol preko Ramonesa, the Clasha i Pipsa, kao tinejdžer je prešao na the Libertines, the Strokes i istovremeno prčkao po prašnjavim pločama i tako otkrio Iggyja Popa, Nicka Cavea, Toma Waitsa, Velvete, the Sonics, ali i Fugazi, Pavement, Television i Dinosaur Jr. Negdje usred svega toga je i pročitao i pogledao „High Fidelity“ i onda je vrag zaista odnio šalu. Nakon toga nastupa period gdje se na tjednoj bazi otkrivaju novi bendovi i skidaju novi albumi. Dakle, moj implicitni čitatelj sluša sve od Dixielanda do trip-hopa i ne diskriminra.

U svojim si pričama citirao i Simu Mraovića, Zvonka Karanovića i Branka Čegeca, između ostalih, pa kad smo već na hrvatskoj književnosti, koga se isplati čitati od naših suvremenih autora?

Istaknut ću tri autora. Jedna već ima reputaciju ozbiljne autorice, druga dvojica će to vrlo brzo steći. Maja Hrgović je mrak ženska i piše mrak priče i napisala je mrak roman „Živjet ćemo bolje“.
Drugi je Andrija Škare kojem je konačno izašao prozni prvijenac odličnog naslova „Život svijeta koji će doći“. Radi se o izvrsnim kratkim pričama s britkim rečenicama, duhovitim dijalozima i inteligentnim narativnim rješenjima.
Konačno tu je i Darko Šeparović čija će zbirka poezije izaći krajem godine. Moram priznati da sam malo ljubomoran na njegov talent, naime, ja sam htio biti pjesnik ali mi to nikako nije ležalo. Njegovi stihovi odaju nevjerojatnu autorsku zrelost i mislim da je pitanje vremena kad će ući u prvu ligu hrvatskih pjesnika.

za tekst02
Nebo u kaljuži, prema dosadašnjoj kritici, predstavlja značajan odmak od tzv. „stvarnosne proze“ koja se već automatski lijepi uz bar-kod skoro svake hrvatske knjige dvijetisućitih, što implicira da tvoj rad odbija društvenu zbilju u korist estetike. I doista, a ovo je ujedno i moja kritika zbirke, čini mi se da je svaka naznaka radnje u knjizi prekrivena slojevima i slojevima, riječima Jagne Pogačnik, „autentično retro“ stila dok se same priče bave cugom, pljugom i curama. Međutim, mislim da upravo u tome leži istančana socijalna kritika zbirke – Elias, a i ti i ja s njim, pripadamo novoj generaciji koja stasa u potpunosti nespremna na izazove stvarnog svijeta, zahvaljujući generacijama iza nas koje nam u nasljeđe ostavljaju potpuno ruiniranu ekonomiju i međusobnu otuđenost, i zato apsolutno odbija odrasti. Pitanje je, dakle, je li Elias „milenijalac“ i kritizira li Nebo u kaljuži cijelu „beat-up“ generaciju, nudeći joj izlaz u napuštanju postojećih obrazaca, kako književnih, tako i društvenih?

Uh, ne bih rekao da je baš toliko značajan odmak od stvarnosne proze. U mojim pričama postoji poprilična doza te urbane „spike“ i kvartovskog obješenjaštva, ali se svakako slažem da odbija društvenu zbilju u korist estetike. Nije da ignoriram društvene probleme, daleko od toga, mislim da se neka vrsta kritike društva može iščitati bez problema, samo treba malo koncentriranije čitati. I da, naglašeni eskapizam svakako je kritika zbilje i reakcija na nepripremljenost i opću zbunjenost, iako ne bih rekao da je cijela naša generacija takva. Znam brucoše s dva-tri posla koji žive solo, ali dobro, velika većina nam je slična i brije po klubovima i birtijama i zbilja nema pojma kad će i kako će odrasti. U tom smislu, Elias je milenijalac i Nebo u kaljuži kritizira prihvaćanje statusa quo.
Ne znam koji bi bio zaključak svega ovoga. Elias žudi za izgubljenom nevinošću u smislu djetinjstva. Žudi za nekakvim edenskim stanjem, otud cijela metaforika s nebom i stablima i granjem.

U tom smislu, jedna od ključnih karakteristika knjige je njezina nestabilnost. Na čisto naratološkoj razini, nitko zapravo nije siguran radi li se o zbirci kratkih priča ili fragmentiranom romanu. Isto tako, neke su priče ispričane naizmjenično iz perspektiva više likova, pa ne postoji ni čvrsta prisutnost pripovjedača. A tu su onda i motivi kao što su teleportacija u priči „San o pet gradova“, vlakovi i tračnice koji asociraju na putovanje, pa promjenjivo nebo i topljivi snijeg, ili likovi poput Eliasove sjene. Odakle dolazi sva ta uzburkanost i nemir? Mislim da je možemo čitati kao odraz nestabilnosti koju svi osjećamo pokušavajući se osamostaliti, no možda tu postoji i neka osobnija dimenzija?

Pa dobro, nitko nije siguran je li roman ili zbirka. Ja velim da je to zbirka kratkih priča, ali vidim da to većina ljudi čita kao roman. Bio sam mišljenja da se može izabrati nasumična priča i čitati neovisno o redoslijedu, ali čini se da to nije slučaj. To mi je žao, očito je trebalo neke priče izbaciti.
Što se kaotičnosti i fragmentarnosti tiče, isprva je to bila stvar kondicije, to jest nisam imao dovoljno vještine i iskustva da napišem veće odlomke teksta. Kasnije mi se taj stil dopao i mislio sam da mi leži, bio je nekako blizak poeziji za koju smo ustanovili da mi nažalost nije ležala. Dakle, natruha kaosa u pričama je iznimno promišljena. Tako da su nagle promjene perspektiva i pripovjedača tu da čitatelja natjeraju da se više angažira, a i da ga zbune.
Na neki način jesi u pravu, takva struktura tekstova je odraz nestabilnosti, ali je prije svega svjestan odabir. Mislim da mi dobro leži taj stil.

Svakako se slažem da se zbirka može čitati asinkrono i u bilo kojem redoslijedu, uz možda par iznimaka. Tako sam je i ja u biti čitao, još prije nego je imala ove tračnice na naslovnici.

Eto vidiš!

Moj osobni favorit zbirke ostaju „Sretni i Mrtvi“. To je dosta netipična priča za knjigu, a i tvoj stil uopće. Priča negdje na granici Kafke i Chucka Palahniuka, no sa sretnim, čak katarzičnim krajem koji zaokružuje priču koja je vrlo strukturirana, za razliku od tvog malo više eliptičnog stila. Čak i tematski priča predstavlja odmak od ostatka, budući da se radi o liku koji nema veze s Eliasom i njegovima, Andreju Kalovskom, koji je oženjen i zaglavljen u rutinu svog neuzbudljivog života, dakle sve što Elias nije. Kako je ta priča završila u zbirci i kako je uopće došla na svijet? Jesi li stvorio Andreja namjerno kao Anti-Eliasa ili si htio pobjeći od Eliasa i baviti se nečim drugim?

Ovako, ta je priča počela više kao stilska vježba. Hoću reći, nije trebala biti priča koliko eksperiment da sam sebi dokažem da mogu pisati o drugim stvarima, a ne samo djevojkama i tulumima. Meni je ta priča osobno najmanje draga zbog nedostatka poetičnosti koju mislim da ostale priče posjeduju, ali sam ponosan na činjenicu što sam iskočio iz vlastite kože i napisao nešto toliko stilski suho i relativno solidno strukturirano.
Što se protagonista te priče tiče, to jest jednog od protagonista, da, Andrej je na neki način anti-Elias. Inače imam tendenciju povučene i square ljude izvlačiti van i stavljati ih u za njih neobične situacije, pa sam to htio napraviti u proznom svijetu. Što će se dogoditi kada dosadnjaković i konformist poput Andreja upozna nešto ludo poput Megi koja je nastala u nekim prijašnjim pričama i koja na neki način predstavlja nesputanost.
Mislim da je rezultat dobar eksperiment i okej priča.

Pa mislim da samo pojavljivanje Megi u priči pokazuje da nisi do kraja iskočio iz kože. Ne samo zato jer je to lik koji se pojavljuje i u drugim pričama, nego zato što opet postoji element tog „minijaturnog uragana“ koji unosi kaos i ushit u život lika. Dakle, priča opet dobiva energiju s istog mjesta kao i ostale.

Megi je bila nužna za takav zaokret u priči. Nije sve moglo biti tako sivo i birokratski. Htio sam da se Andrej oslobodi. A ta luđakinjica je idealna za takvo što. Tako da priča dobiva energiju tek negdje napola, prva polovica je čista suša.

za tekst01
Tvoji su ženski likovi izazvali jako različite reakcije. Ono što je neupitno je da su ženski likovi tvojih priča izrazito snažno okarakterizirani i djeluju kao pokretači priča. Nitko za Modesty ili Megi ili Alisu ne bi mogao reći da su pasivne, slabe ili na bilo koji način podređene, čak i ako jesu prolazne u Eliasovoj cjelokupnoj priči. Znam da su tvoji ženski likovi također temeljeni na stvarnim djevojkama, no čine mi se ipak dosta idealizirane. Odakle inspiracija za ženske likove i koliko si povezan s njima?

Uh, dobro je, već sam mislio da ćeš me poderati zbog ženskih likova. Uvijek dobijem komentar da su one više ideal ili, kao što si rekao, pokretači priča, nego stvarne opipljive osobe. Drago mi je što vidiš koliko su čvrsti likovi, koliko god da jesu prolazni, jer hej, svaka velika ljubav je velika ljubav do sljedeće velike ljubavi, nemojmo se zavaravati.
Dakle, ti su likovi uglavnom bazirani na jednoj djevojci, s tim da su situacije u kojima ih nalazimo kombinacija raznih životnih dogodovština. Drugim riječima, uzeo bih stvarni predložak i njega zaronio u perspektivu momka od dvadeset i nešto godina koji je iznimno zatreskan. Iznimno sam povezan s tim likovima jer su mi, jednom kad sam sve to bacio na papir, lakše prešao preko svih brodoloma tih romantičnih osoba.

Ne bih te poderao na tome, ali da sam dignuo lijevu obrvu par puta čitajući priče, jesam. Mislim da te izvlači ta činjenica da su sve djevojke u knjizi vrlo dovitljive i izrazito inteligentne, a i trenuci kada pišeš iz ženske perspektive pomažu. Ali moraš priznati da razina fatalnosti i misterija koja obavija svaku od njih ostavlja mali dojam artificijelnosti, čak i ako model za njih jest bio vrlo stvaran.

Pa normalno da je artificijelno, riječ je o prozi koja više polaže u stav i formu nego u sam sadržaj. Zamisli samo da sam pisao o svojim vezama i romansama onako kako je to zaista bilo. Uostalom, u tim trenucima mi je svaka od romantičnih petlji zaista bila fatalna. Danas mi je naravno sve to smiješno i nemam više potrebu za takvim ženskim likovima.

Dogodilo se i to da je tvoja zbirka Nebo u kaljuži nazvana tvojim Ponoćnim boogijem, što je naravno izrazito velik kompliment, no frustrira li te istovremeno usporedba s ocem? Jesi li očekivao da će čitatelji u tvom radu tražiti Edu Popovića i koliko je on zaista utjecao na tvoju prozu?

Isprva me itekako frustriralo. Ali pazi sad, ovisi tko uspoređuje i na koji način. Ima zlobnih jezika što sikću iz mraka, a ima onih kojima je ta usporedba definitivno kompliment. To me više ne dira, on i ja zapravo skroz drugačije pišemo i svatko se kreće drugim pravcem.
Naravno da sam očekivao da će netko tražit mog starog u mojoj prozi, bilo bi naivno očekivati da ljudi to neće raditi, ali mislim, to jest barem se nadam da je moj autorski žig dovoljno jak i da će većina ljudi to prestati raditi. Otac mi je iznimno utjecao na prozu. Kao autor i kao osoba. Ponoćni boogie mi je jedna od najdražih knjiga, a on mi je istovremeno bio dobar mentor i opaki kritičar.

Kada je nastala prva priča iz ove zbirke i koliko se razvio tvoj stil od tada? Na čemu radiš trenutno?

Prva je priča nastala kad sam imao sedamnaest godina i kad sam se prvi put ozbiljnije zatreskao. Ta se djevojka čak i spominje u knjizi i to pravim imenom. Dakle, zbirka je nastajala sedam godina, iako se moj stil toliko mijenjao tih godina da su neke priče neprepoznatljive. Mislim da sam radio kvantne skokove stilski i da više ne radim neke amaterske greške kao prije. Trudim se svaki dan pisati, makar rezultat bio jedna rečenica.
Trenutno dovršavam jedan roman, takoreći fotonegativ ove zbirke i počinjem rad na krimiću.

.