If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Zrcala intime Valentine Supanz (INTERVIEW)

Posted on 21/01/2014 by Vijuga

[vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Svaka slika nosi osobni pečat, ona je odraz stanja, misli i osjećaja autora i stoga se može na nju gledati i kao na svojevrsan unutarnji autoportret. Kroz fini osobni unutarnji sklop trebale bi proći sve ideje prije nego što se materijaliziraju na platnu, kako bi slike nastale nakon navedenog procesa bile autentični odraz autorove osobnosti. Koliko danas slikari mlađe generacije slikaju motivirani željom da iskreno prenesu unutarnje vizije, bez dovijanja dopadljivim simbolima i slikarskim postupcima ovisi od slučaja do slučaja. Valentina Supanz je slikarica koja svojim slikama prikazuje dijelove sebe tj. onaj unutarnji, intimni prostor koji se nastanjuje ispod površine kože. Taj prostor vibrira osobnim emocijama i značenjima, a dijelić tog prostora otkrila nam je u intervjuu koji slijedi.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

“Autoportreti”, tvoja prva samostalna izložba je odraz tvojih unutarnjih stanja ali i kritika društva u kojemu živimo. Reci nam nešto više o navedenom ciklusu slika, što je motiviralo njihov nastanak i kakav je osjećaj prvi puta samostalno izlagati?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Ciklus slika „Autoportreti“ nastao je na 5-toj , završnoj godini akademije i to je bio moj diplomski rad. U to vrijeme bila sam u fazi kada su me morila razna pitanja; bio je blizu izlazak iz sigurnog utočišta – akademije; preispitivala sam značenje i smisao svog zanimanja i budućnosti, a i uz to cjelokupnoj brizi pridonjela je i tatina bolest (koje više nasreću , nema). Prije tog ciklusa nisam imala inspiracije i nisam mogla naći pravi odraz i motiv za izražavanje nečeg tako intimnog i teškog, sve dok se nisam ulovila da se hodajući gradom mogu poistovijetiti s tim prašnjavim i napuštenim prostorima. Tako sam otkrila da su oni savršeni odraz onog što sam osjećala. Praznina i dubina tame odraz su straha i brige, grafiti koje sam proizvoljno pisala odraz su mojih pitanja i emocija : „Ima li života poslije diplome“, „Ništa više nije isto“, „Gledati život kroz ružičaste naočale“ itd… Za mene te su slike bile apsolutno oslobođenje osjećaja, ali realno gledano one su i odraz stanja i krize općenito, jer ti prostori stvarno postoje – tu su, samo ja sam svoj odraz u njima prebacila u jedno drugo značenje, nešto posve intimno i osobno.
Ciklus sam prijavila na natječaj „Zagrebačke banke“, i pobijedila zajedno sa svojim kolegom Reneom Bachrahom Kristofićem, te nam je banka omogućila samostalne izložbe u svojim poslovnim prostorima. To je bila moja prva samostalna izložba i nakon svega što sam prošla slikajući te slike ta izložba je bila neki znak da čovjek mora vjerovati da je „svako zlo za nešto dobro“. Naravno, imati prvu samostalnu je užasno bitno i stresno, ali svakako jedno iznimno zadovoljstvo, gledati sve te slike na okupu, izložene i postavljene na promatranje drugima. Jer, to i jest svrha slika – da se vide i da djeluju.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/2″][vc_single_image image=”5536″ img_link_target=”_blank” img_size=”full” img_link_large=”yes”][/vc_column][vc_column width=”1/2″][vc_single_image image=”5537″ img_link_target=”_blank” img_size=”full” img_link_large=”yes”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Prikazi na tvojim slikama nose poruku, tj. odraz su određenih introspektivnih/intimnih procesa. Da li ti je ponekad teško u tom kontekstu ogoliti se pred publikom, izlažući svoja djela?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Još od najranijih slika uvijek sam pokušavala na određen indirektan način prikazivati svoje osjećaje i stanja. Bilo kroz nadrealizam u početku pa kasnije realizam, uvijek stvaram metafore i aluzije na tematiku. Nekad je lakše prikazati golo tijelo jer, ono je takvo kakvo je, ali emocije koje nose sa sobom puno više dimenzija od prikaza jedne ljudske figure mnogo su teže i jače, pa ih je lakše onda malo zamaskirati u neki indirektan oblik. Tako je sa ciklusom „Autoportreta“ i „Intime“. Kod slike „Oh, Ikea!“ nije mi bilo toliko neugodno što ljudi promatranju moje tijelo koje leži na krevetu, nego to što je u pozadini neka moja želja – želja za kućicom sa balkonima, policom iz Ike-e, želji za planinama…

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Da li prolaziš kroz kreativne blokade, stanja malodušnosti, nedostajanja inspiracije ili nemogućnosti da u tehničkom smislu naslikaš sliku kako si je zamislila? Što te u procesu rada najviše frustrira?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Mislim da svaki slikar / umjetnik prolazi kroz stanja malodušnosti, nemogućnosti izražavanja i stanja u kojemu ne vidi ništa što bi ga inspiriralo. Naravno da je to frustrirajuće, jer naša su djela kao i zadovoljstvo i ljubav – isto tako i naš svakodnevni ”posao”. Kada ne radim osjećam se kao da gubim vrijeme i da ništa nema smisla. U tim situacijama, najbolje se malo udaljiti od ateljea, otići među ljude, uzeti blok i črčkati… sve i svašta. I tako dok ne naiđe neka inspiracija. U tim fazama, treba se prikloniti „umijeću dokolice“.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Trenutno izlažeš na skupnoj izložbi “Figuracija kao zrcalo intime”, u Radničkoj galeriji. Možeš li reći nešto o svojim izloženim radovima- “Kamen, škare, papir”, “Šimšir” i “Oh, Ikea!”? Čime su motivirani, odnosno što si njima željela iskazati?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

U ciklusu „Intima“, bavim se prikazom svoje svakodnevnice; put od ateljea do kuće („Šimšir“), iščekivanje autobusa na kolodvoru uz igru („Kamen, škare, papir“), i maštanja u sobi („Oh, Ikea!“). Slika „Šimšir“, prikazuje volan bicikla i put do kuće označen na karti Zagreba. Na slici je drveće koje za mene ima osobito značenje – kad vidim čempres znam da sam doma, a šimšir jer mi je to ponekad svojevrsni nadimak. Slika „Kamen, škare, papir“ slikana je poput rebusa; unutar prikaza kolodvora dvoje ljudi (tj. par) igra igru rukama u znaku škara, papir je plakat sa prikazom žutog tramvaja, a kamen je uletio u sliku kao neka amorfna pojava, iluzija. „Oh, Ikea“ kao što sam već napomenula , prikaz je mladog para koji u svojoj sobi mašta o stvarima koje se pojavljuju kao pozadina u slici. Svi ti detalji jako su intimni i moram priznati da sam se osjetila ranjivom na otvorenju izložbe gdje su te slike bile izložene tolikim pogledima, ali kao što sam rekla, to im je i svrha.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_single_image image=”5540″ img_link_large=”yes” img_link_target=”_blank” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/2″][vc_single_image image=”5541″ img_link_large=”yes” img_link_target=”_blank” img_size=”full”][/vc_column][vc_column width=”1/2″][vc_single_image image=”5542″ img_link_large=”yes” img_link_target=”_blank” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Kriza je načela sve sektore, a ako nema novaca za kruh, često se pitam ima li za umjetnost. Istovremeno kriza na vanjskom planu i raspad ispraznih sustava vrijednosti mogu potaknuti i interes za redefiniranjem prioriteta i okretanje pravim vrijednostima. Kako ti gledaš na navedeno i kakav je osjećaj završiti akademiju i biti prepušten današnjem tržištu (ne)rada u Hrvatskoj? Koji je prema tvojem iskustvu položaj mladog umjetnika-slikara u Hrvatskoj? Što on sam mora napraviti da bi “pronašao svoje mjesto pod suncem” odnosno radio ono što najbolje zna i što želi, bez kompromisa i autocenzure koji bi umanjivali vrijednost njegovih radova?
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Po završetku akademije, nas sedmero imalo je tu sreću da smo dobili na korištenje ateljee u Radničkoj, koje nam je dobrodušno ustupio gospodin Marijan Hanžeković na nagovor svog prijatelja i našeg mentora Zlatka Kauzlarića – Atača. S te strane nekako smo ostali opet sigurni, barem na neko vrijeme. Prošli smo kroz prvu fazu bez akademije zajedno, bodreći se da će sve biti oke, dokle radimo i imamo taj prostor. No, kao mladi ljudi sa završenim fakultetom, još k tome slikari, naravno da nailazimo na probleme kao i svaki drugi mladi čovjek sa diplomom. Nema se novaca za umjetnost, ali tu i tamo se pojavi neka dobra duša koja cijeni slikarstvo i njegove produkte pa uzme koju sliku. Najveće šanse za prodaju su naravno izložbe, natječaji i slično. Tu se otvaraju nove mogućnosti, dolazi nova publika, možda i novi angažmani za izložbe itd. Treba puno raditi, biti stalno na našoj kakvoj – takvoj sceni i naravno ciljati i na natječaje van lijepe naše.Prema svom iskustvu, vidim da je najbitnije biti ustrajan u fazama ”očaja i besmisla”, pustiti da to prođe, i puno puno raditi. Jer, sav trud i rad mora se negdje kad-tad vidjeti , odraziti a i isplatiti. Radovi rađeni s dušom nailaze na prihvaćanje okoline, u to sam se uvjerila. To je ono što ljudi vide, osjete i na kraju možda i požele imati. Iskrenost je nešto najbolje što umjetnik može dati sam sebi a i drugima. Podilaženje nekim vanjskim strujanjima koje sam ne osjećaš apsolutno nema nikakvu svrhu, dapače, može samo dovesti do većih frustracija.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Koliko te je akademija oblikovala kao slikaricu?
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Vrijeme provedeno na akademiji je naravno nešto neprocjenjivo i užasno bitno za oblikovanje vlastitog izraza i identiteta. Cjelodnevni radovi u tim prostorima pružali su mi mogućnost da svaki dan istražujem, proučavam i učim kroz iskustvo rada i komunikacije s profesorima i kolegama. Kroz crtanje, slikanje, ilustraciju, grafiku i ostale predmete osoba se pronalazi i uči sve više, naravno uz puno samoinicijative i volje za radom. Razgovori s mentorom, bilo oni obične svakodnevne ili ozbiljne stvaralačke prirode pomogli su mi da se pronađem. Atač (od milja zvan Tatač) puno mi je pomogao u mom rastu kroz fakultet, pa čak i onda kad su nam se mišljenja razilazila. Nekad sam mogla više naučiti o sebi na taj način, jer sam kod Atačevog nerazumijevanja za svoje radove ostala još ustrajnija u svojoj ideji i njenom provođenju. Ako već moram naučiti iz greške, naučiti ću to kroz svoju, a ne tuđu. Pored njegovih zahtjeva i sugestija, uvijek bih tvrdoglavo slijedila svoje želje i ideje i na kraju naišla na odobravanje jer, kao što sam rekla – iskrenost je nešto što se cijeni i poštuje. Ali svejedno, ne bih se ovako formirala bez akademije i svega što se u taj studij uključuje, pogotovo bez Atača mog dragog mentora, kolege i prijatelja.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Reci nam nešto o svojem načinu i stilu slikanja, odnosno o onome što preferiraš u svojem radu. Jesi li definirala svoj likovni jezik tj. imaš li ga i u kojoj mjeri potrebu preispitivati, uspoređivati, unaprjeđivati? Imaš li uzore, kome se diviš, od koga učiš?

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Stilski sam se našla u nekom ”ekspresivnom realizmu”, koji ponekad naginje prema nadrealizmu i pop artu. Sa svakom novom slikom nešto novo naučim; kako riješiti određenu plohu, figuru, znak,… kako podslikati, lazurirati, kako dobiti na titravosti i tajanstvenosti itd. Nema recepta za slikanje kojeg možeš bezglavo pratiti, bez obzira na to koliko proučavaš djela drugih umjetnika, jer najbolje se uči kroz vlastiti rad. Usavršavanje nikada ne prestaje sve dok se stalno stvara. Iz ciklusa u ciklus otvaraju se nove mogućnosti prikaza, tako da unutar tog nekog realizma i dalje istražujem sebe i svoje afinitete kao slikara. Posjetitelj sam mnogih likovnih portala, na kojima se svakodnevno pojavljuje nešto novo, ali se isto tako rado vraćam i starim majstorima bez kojih učenje nije moguće.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Tvoje “utopističke” slike doživljavam sjetnim i tihim prikazom unutarnjeg svijeta u kojem si prepuštena bezbrižnoj igri mašte bez granica. Kao da slave doba u kojem je sve moguće i u kojem mašta određuje dosege stvarnog. Koje mjesto sjećanja o djetinjstvu i dječja imaginacija imaju u tim radovima, tj. za tebe samu? Koje osjećaje u tebi budi razmišljanje o razlici između življenja u realnosti nakon procesa odrastanja i utopističkog svijeta koji postoji u tvojim slikama?
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Moj ciklus „Utopia“ nešto je najizravnije i najosjetljiviije što sam dosada prikazala. U tim slikama otkriva se cijeli svijet mene kao djeteta. Inspiraciju sam dobila prilikom jednog posjeta roditeljima; iz jednog svijeta – ateljea, rada, brige o budućnosti i mogućnostima, (nepostojećih) financija, došla sam kući kod roditelja, osjetila bezuvjetnu ljubav i sigurnost, koja nestane čim i ja odem iz tog prostora, jer se vraćam stvarnome svijetu >borbe za opstanak< . Da bih sačuvala i uživala u tom osjećaju da će sve biti u redu, počela sam stvarati te slike, jer dok su one u procesu ja sam opet to malo dijete koje je sretno i zaštićeno. Kombinirajuću realan prikaz prostora moje rodne kuće i maštarija vezanih za taj prostor stvorila sam neke nadrealne prizore s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Prikaz dnevne sobe koju je progutala Disneyeva džungla, blagovaona koja je postala moj mali svemir, ili dječja soba u koju ulaze čudesni kitovi, hodnik koji postaje dom dinosaura… Sve su to moje maštarije proizašle iz ljubavi prema dokumentarnim ili animiranim filmovima. U svim slikama pojavljuju se bijele papirnate igračke koje sam izrađivala uništavajući
mamine kuharice ili sestrine školske bilježnice, i ja – dijete u omiljenim crvenim treger hlačama i žutoj majici. Osjećaj ponovnog proživljavanja te dječje kreativnosti i mašte nadrealno je i nostalgično, kao i same slike. Prividno nestajanje stvarnog svijeta i projekcija onog čistog, nevinog i lijepog usred običnog i stvarnog.

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_gallery type=”flexslider_fade” interval=”3″ images=”5544,5545,5546,5547″ onclick=”link_image” custom_links_target=”_self” img_size=”full”][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Na čemu trenutno radiš i kada se može očekivati sljedeća izložba?
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=”1/1″][vc_column_text]

Trenutno i dalje radim na ciklusu „Utopia“ i „Intima“. Dio ciklusa „Intime“ nakon izložbe u Radničkoj galeriji bit će u ožujku izložen na „Armory arts weeku“ u New Yorku, a ciklus „Utopia“ predstaviti ću publici tokom godine u Zagrebu. 🙂

[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]